S osvježenom postavom (Kiko Loureiro, gitarist iz benda Angra i Chris Adler, bubnjar Lamb Of God) Dave Mustaine se uz ogromnu prateću ekipu gostujućih muzičara, producenata, tehničara i managementom (sveskupa gotovo 30-tak ljudi) odvažio u veliki zalogaj karijere. Dugogodišnji bubnjar Shawn Dover i gitarist Chris Broderick su najavljeno napustili bend što svakako nije pozitivna strana, ali ipak je razriješila neke vitalne kompromise. Umjesto nekog očekivanog slijeda nakon izuzetno slabašnog, kreativno mršavog i zasigurno najlošijeg rada "Super Collider" (2013, USA no.6, UK no.22) da bi Megadeth mogao odlutati u pop-metal ili hard-rock, uistinu je valjalo napraviti neophodni remont. I fanovi i kritičari su razočarani već cijeli niz godina, gotovo svo vrijeme u 21. stoljeću s njihovim banalnim trivijalnostima i štancanjima albuma iz udobne fotelje bez ikakvog jačeg autorskog presedana, pa je Mustaine napregnuo puno više autorskog legitimiteta kakav se pamti od najjačih dosega "Rust In Peace" (1990) ili "Countdown To Extincion" (1992), dva bezrezervna remek-djela u opusu benda.

Naravno, to je tek samo teoretska tlapnja nakon što se odslušaju prva tri singla koja su po starom dobrom običaju uvrštena na sam početak albuma. "The threat is real" je najamblematičnija pjesma, takoreći foršpan čitavog albuma s divljom energijom, politički nabijenim tekstom i orijentalnim prizvukom u gitari. Nevjerojatno, ali i to se desilo da je i Mustaine postao svijestan zakuhane situacije s kojom se nije više za šaliti nakon masakra u Parizu 13.XI 2015. i po raznim europskim gradovima gdje je često održavao koncerte. Naslovna "Dystopia" je trezvena pljuska opće situacije, a "Fatal illusion" Mustaineovo priznanje da do sada nije shvaćao ozbiljnost 'vanjske politike'. Ostatak materijala giba se po starom dobrom klišeju s ponekom polu-baladom, kombinacijama s uletima hardcore-punka i klasičnog thrasha, te s obiljem mnogo pribranije lirike nego je to bio običaj s kurtoazno sročenim stihovima dva posljednja albuma gdje se pretakalo iz šupljeg u praznog poput prenošenja novinskih članaka. Doduše, s glazbenog aspekta materijal nije u nekim osobito visokim brzinama, ali je zato težak, usmjeren, pun manevara i svaku pjesmu ističe pojedinačnim identitetom.

Možda će otprve zamoriti sva ova količina ispolitiziranosti, no Mustaine se nakon oho-ho vremena uistinu potrudio sagledati svijet drugačijim senzorima; onim iz aspekta europske audijencije kojoj je 'prijetnja stvarna', a ne imaginarna. "The emperor" tu stoji kao najprivlačnija pjesma koja ostaje danima u uhu, a dva najbolja obarača su sablasni instrumental "Conquer or die!" i "Lying in state", sve tri pjesme poredane na završnici albuma. Središnji dio pjesama malo šepa poput uobičajene popune prostora gdje se dozvolilo svaštarenje, ali i ovako je daleko bolji rezultat nego da album kao do sad po običaju ima jednu ili dvije moćnije pjesme s gomilom ostatka bez ikakvog značajnijeg potencijala koji se zaboravi nakon nekoliko preslušavanja. Produkcija i čitav zvuk su mnogo moderniji od dosadašnjih klasičnih thrash izdanja pokazavši da je bend sposoban napraviti daleko drugačije radove od spomenutih remek-djela ili drugog, nekako nepravedno zapostavljenog "Peace Sells… But Who's Buying?" (1986). Bilo je i vrijeme jer im već najmanje desetak godina gori pod petama kredibiliteta s obzirom da su im kao i Sepulturi i Soulfly albumi služili samo kao osnovna baza za nove turneje na kojima jedva da su s tih albuma odsvirali poneku pjesmu. "Dystopia" ima najmanje 5-6 stvari koje komotno mogu ući u repertoar nove turneje bez straha da će biti hladno ili ovlaš poluzainteresirano prihvaćene od auditorija. Usmjerene su u stvaran svijet utopije koja se odavno pretvorila u distopiju, sivilo i opći pesimizam, te je dobrodošla ova modernizacija stila i izraza nego da se nastavilo peglati po gabaritima prošlosti.

Naslovi: 1.The threat is real, 2.Dystopia, 3.Fatal illusion, 4.Death from within, 5.Bullet to the brain, 6.Post american world, 7.Poisonous shadow, 8.Conquer or die! (instr.), 9.Lying in state, 10.The emperor, 11.Foreign policy

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 27/02/2016