U više od 4 decenije karijere, od toga 35 godina diskografske aktivnosti, Napalm Death je uz 16 albuma nanizao i 21 EP izdanje, a svako od njih je imalo svoj specifikum: 8 su bila split, dva s The Peel Sessiona, neki su bili obrade, ima i posebnih raritetnih formata... Ne sjećam se baš da su objavili nešto slično ovome potezu mada sam ih uglavnom svojevremeno sve preslušavao, ah, nisam niti mogao upamtiti čega sve među tim brdima kraćih zapisa nije sve bilo. Ovo polusatno izdanje su session ostaci sjajnog prethodnog albuma "Throes of Joy in the Jaws of Defeatism" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30102 iz 2020. kojeg sam vjerojatno najviše puta slušao u ovo pandemijsko vrijeme kada sam, usput napisao i objavio nekih pišljivih 700 recenzija. Nije da sam ga slušao svaki dan, ali neprekidno mi je repetirao kad god sam bio razočaran s novim albumima velikih bendova i izvođača da si popravim dojam i utvrdim mišljenje kako su sve te veličine podlegle koječemu, uglavnom nekom mainstreamu, komercijalnim fintama i očuvanju visokog rejtinga fiksirajući se za noviju i mlađu publiku što nimalo nisu loši potezi. A i slušao sam ga kad mi je došlo, recimo prilikom kuhanja, čišćenja i svakodnevnih poslova u stanu, a čak i na poslu sa slušalicama na ušima da odagnam teško novo vrijeme u starome sranju. Kako je album bio jedan od njihovih defintivnih dosega karijere, čudno je da nije ostvario plasman na UK i USA listama poput dva prethodna, dok je primjerice u Njemačkoj došao čak do no.18, a britanski magazin Metal Hammer ga je proglasio no.2 za 2020. godinu. Pomislilo bi se da im je interes publike opao. Ne, nikako, ali lockdown i nemogućnost održavanja turneje je učinio svoje, pa su za ovaj komad iznjeli 8 pjesama koje nisu uvrstili na album pokazavši eksperimentalnije lice. Riječ je o tematski vrlo bliskom području frontmena Barney Greenwaya koje ga je okupiralo prilikom stvaranja 'defetizma', da samo podsjetim, olakog prihvaćanja poraza bez borbe. Interesantno je da je u nekim pjesmama sam uzeo bas gitaru u intervalima pauza, te snimao eksperimentalne zvukove, a kako se proces u studiju odvijao gotovo tri godine (od 2017. do 2020), tu je nastalo još mnogo koječega. Shane Embury se bavio i elektronskim rezonancama, a bubnjar Danny Herrera i induciranom tektonikom, tako da ono što je na albumu realizirano nije potpuni prikaz premda se u nekim pjesmama pogotovo u "Joie de ne pas vivre" i "Invigorating cluthc" itekako nasluti da su radili štošta na zvuku.



"Narcissus" za uvod je režavo bas vitlanje s kraćim zatjeravanjem u tromijem tempu pretvarajući se u besomučno d-beat šibanje na razini kasnih 80-ih, a onda slijedi neobično troma "Resentment always simmers" bez blastbeatova u kombinaciji dark/ gothic/ no-wave sludgea skoro pa na razini industriala Treponem Pal u psihodeličnom završnom tripu s rasplinutim vokalima. "By proxy", "Man bites dogged" (čak 4 i pol minute!) i "Slaver through a repeat performance" su klasični ND grindcore/ hardcore punk napucani maksimalnom energijom (a i vokalnim psycho mantrama, te kompleksnijim aranžmanima), a uistinu krajnje neobična "People pie" kakvu niti u ludilu ne bi zamislili od ovakvih grindcore zvijezda je obrada malo znanog engleskog industrial benda SLAB! iz 1988. koji je bio snažan post-punk s noise nabojem bez elektronike levitirajući između funka i jazza The Pop Group, A Certain Ratio i Gang Of Four.



Bend je u kratkoj karijeri od 1987. do 1991. objavio 4 albuma (dva su došla i na top-30 UK independent) i nestao, tek se nakratko vrativši 2009. Navodno još i danas postoje, a kolaju priče da su upravo u vrijeme kada su Napalm Death radili prvi album imali uz The Young Gods fantastične koncerte. Posluša li se original i ova Napalm verzija, Barney i ekipa im uistinu daju posebnu počast: vokal je, dakako režaviji, ali je koegzistencija skoro pa u tančine ista s funk basovima, pratećim ženskim vokalima, plesnim ritmom, a dodane su i stručne gitarske noise linje Mitch Harrisa koji redovito pokazuje da umije svašta odsvirati. U principu, ovo je još jedna od onih pjesama za koje nikad ne bi mogli reći da ih svira Napalm Death nego neki gothic/ industrial-rock/ noise bend.



U prilog obradama ide i jednominutna "Don't need it", često zaboravljenih hardcore pionira Bad Brains s epohalnog debija 1982. kada je Paul D. Hudson iliti H.R. (Human Rights) pjevao slatkasto poput napaljene djevojčice na španskoj mušici, danas, nažalost šizofrenika s teškim oboljenjem mozga i neurotičnih abnomalija. Sigurno se samo rijetki sjećaju da su zadnji album "Into the Future" objavili 2012. s posvetom preminulom prijatelju Adam Yauchu iz Beastie Boys. Dakako, Napalm Death su ovdje učinili svoj vrstan presedan mladosti i djetinjstvu odsviravši, zanimljivo, skoro pa na identičan način sve one vijugave gitarske linije Dr. Know-a, a Barney se totalno uživio u visoke vokalne registre. A završna "Resentment is always seismic (Dark Sky Burial Dirge)" je daleko najeksperimentalnija u čak 6 minuta mračnog post-industriala a'la Godflesh prožetog drone zvukovima, psihodelijom, naglašenim funk basovima, tromim, obrednim ritmom i ugođajem rana dva Laibach albuma s potmulo morbidnim i prigušenim vokalima, odnosno, ovo je još jedna od pjesama za koje niti najvjerniji ND fanovi ne bi mogli otkriti da je izvodi njihov favourite bend.

Ne treba očekivati da se ND odvaja od svojeg prepoznatljivog stila, ali uistinu je jako dobro znati da su uvijek spremni za neočekivane tranzicije i metamorfoze, eksperimente i slobodne fuzije sa svime i svačime. Ovaj EP, praktički mini album pokazuje svu njihovu vještinu kreativno sposobnog organizma koji funkcionira besprijekorno dugo u ovoj postavi, zamislite samo, već više od 30 godina. Nikada se nisu razilazili, nisu imali hiatuse, istina, kako vrijeme odmiče albumi i inspiracija su im rijeđi, ali kada ga naprave, to je bombetina da se smrzneš. I onda se dobije ovakav dodatak, praktički dokumentarac o onome što je bilo u pozadini 'škakljivo' da ne uđe u kompletan scenarij. Ovo je zaista odličan dodatak koji potpuno zaokružuje njihov genijalan 'defeat' album.

Naslovi: 1.Narcissus, 2.Resentment always simmers, 3.By proxy, 4.People pie (SLAB! Cover), 5.Man bites dogged, 6.Slaver through a repeat performance, 7.Don't need it (Bad Brains cover), 8.Resentment is always seismic (Dark Sky Burial Dirge)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 13/02/2022