Biznis i stvaranje profita su najvažniji ciljevi velikih ribića koji se znalački snalaze u ovakvom društvenom modelu zasnovanom na principima neoliberalizma. Redovno ih ostvaruju bez obzira na sredstva ili u slučaju neuspjeha objave stečaj. Megadeth barem za sada ne razmišljaju u tome, još uvijek žive na lovorikama prošlosti i to jako dobro koriste.

Dave Mustaine i Chris Broderick su prije svega biznismeni koji pod paskom slavne i daleko kreativnije prošlosti kad su nekad oštro napadali aktualne društvene modele i njihove lidere kuneći se u Sotonu i snažan thrash-metal, došli do stadija da se sami pretvore u yappijevski uhljebljenu ekipu kojoj se više ne može vjerovati. Prešavši s Roadrunner u daleko komercijalniji Universal Records, zanemarili su i zadnje pozitivne nade buntovne ideologije koje su se nazirale na nekoliko prošlih albuma. Više nije važna umjetnička inspiracija već strateški potez - napraviti par primamljivih, uglavnom ispodprosječnih radiofoničnih pjesama koje uz tantijeme donose i možda posljednje velike tiraže u diskografskoj industriji. I još navući što više nove publike za sve one 'klikove' na video-spotove i ostale web stranice gdje god da su prisutni s kojih ubiru fine novčeke, još bolje nego od same prodaje.

Rezultat takve poslovne strategije je sramotan album za stare fanove koji još možda i dalje očekuju snažan thrash koji bi govorio o gomilama ili barem djelomičnom segmentu svih ovih društvenih nevolja. No, toga apsolutno nema. Teme su paradoksno postavljene da zavaraju svojim diletantizmom - naoko govore o 'gorućim' i 'važnim' problemima, no ustvari su samo zataškane parole koje kibiciraju da upecaju neupućene mase i stare, lakomislene fanove. Onako, iz njihove udobne kalifornijske fotelje pored bazena gdje prate sve te 'klikove' s interneta kojima se pune koncertne dvorane i stadioni, te omogućuje opstanak velikog benda u situaciji kada malo kome išta polazi od ruke.

Jer čemu recimo prilično glup poziv na stiskanje šaka i lučenje agresivnog adrenalina kroz blijedunjave odjeke thrasha "Built for war" ili jaukati o nekakvoj vatri uz refren 'burn, baby, burn' u drugom singlu "Burn!" u hard-rock maniru 70-ih kad se već prilično dugo zna da glavne kreativne osovine benda odavno više nisu gnijevni buntovnici već neprestana potrčkala onako kako Metallica prdne. Udišu njihov miris i tumače ga godinama nedovoljno spremni da Hetfieldu i ekipi pruže pravi izazov na bitku. Ili neočekivano rođenje kršćana u bizarnoj baladi "Beginning of sorrow" koja je napisana za promotivnu kampanju Ricka Santoruma? A joj, joj... Usput, Ozzy i ponovno revitalizirani Black Sabbath ovakvu pjesmu vjerojatno nikad ne bi poželjeli na povratničkom albumu. A o traženju 'koji put je pravi, a koji krivi' u klasičnom HM komadu "Off the edge" kao da je isplivao iz ranih dana NWOTBHM niti ne vrijedi raspravljati, kao niti o slatkasto-melodičnoj "Forget to remember" kojom se prizivaju horde poklonika The Cult, AC/DC, Alice Coopera i Guns'n'Roses. Sve su to propagandni štosevi koji prizivaju horde.

Pod paskom 'mračnijih' tema, Megadeth su nanizali 10 autorskih pjesama koje svojom lirikom, u najvećem broju slučajeva skroz smiješnom ili grozno sročenom (osobito u hard-thrashu "Don't turn back...") mlatare od nemila do nedraga u potrazi za ostvarenjem glavnog cilja - postavljanjem što boljeg mamca. A uglavnom su to umjetne meke na brzim blinkerima, s tek ponekim kederom ili glistom koje su nekad bila živa bića tražeći dovoljno plitku maštu riba koje će da zagrizu. Nije potrebno navoditi da takvih ima najviše, a često se uhvate i rakovi i žabe i zmije i oni na koje se niti ne računa. Tu je i još jedan specijalan mamac - obrada Thin Lizzy "Cold sweat" (iz 1983) na koju se uhvate mnogi što tvrde da nakon ranog heavyija više nije bilo dobre mjuze...



Uvodni thrash "Kingmaker" je još ponajbolji dio albuma, no stihovima 'I wanna everything/ I wanna be the king/ don't ask me why' dovoljno govore o svojim željama. Prvi singl "Super collider" posrće u prosječnosti hard-rocka kakvog nekad nisu niti pomišljali raditi, no video će onesposobiti svakog tko o bendu praktički ne zna mnogo, iliti ništa. Kroz hollywoodski ušminkan scenarij i emotivnu dramaturgiju nameće se priča o uspješno ostvarenom američkom snu. Takve filmove često gledamo sa spletom intrige i veličanstvenog trijumfa ljubavi i pravde. Fuj!!!



Tračak nekakvog progresivnijeg horizonta nazire se u "Dance in the rain" s dinamički posloženim aranžmanom koji se iz umjerenog tempa pretvara u brzi složenac harda i heavyija s gostovanjem Davida Drainmana, frontmena ugaslih Disturbed (sad ima novi bend Device), u "The blackest crow" su se malo pozabavili akustikom, folkom i gitarskim slide efektima Led Zeppelina, te da obogate cijelu infrastrukturu ugostili su 8 muzičara (gajde, violončelo, gusle, rog, prateći vokali) koji su kroz niz pjesama imali ulogu kratkih epizoda poput provjerenih ribića koji su studirali dizajn mamca.

Za slušati s (polu)amputiranim mozgom, "Super Collider" ima smisla današnjice apsolutno otuđenog čovjeka koji samo ima pojam o 'nekakvom' lošem društvu percipiranom iz novina ili sagledanog iz TV dnevnika na nivou osnovne škole i puberteta. A i tad klinci već kontaju snagu "Paranoida" i "Enter sadmana". Ovo se nameće samo kao surogat nečega vrlo sličnog, no Megadeth se stalno vraća unazad, ovaj put na provjerene sheme benda koji nikad nije htio Mustanea jer je njegov kreativni domet uvijek bio upitan.

S ovako moćnom diskografskom etiketom i brojnim infrastrukturnim djelatnicima, uopće nije niti čudno da je ovako loš album došao na USA no.6 i UK no.22, te da će zbog nekih pjesama idioti rezati žile poistovjećujući se s prividnim svijetom koji govori o markantnosti suvremenog lažnog bogatstva.

Komercijalna iluzija.

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 15/08/2013