Majko mila, pa zar je već prošlo 5 godina od "All We Love We Leave Behind"? A čini mi se kao da je bilo prošle-pretprošle godine kad su redari u Močvari vukli likove po podu i izbacivali ih van zbog 'nedoličnog ponašanja'. Bio je to jedan od nezaboravnih koncerata kad su promovirali taj deveti album (17.XII 2012.), a vidi sad, toliko godina kasnije ekipa Jackob Bannona i čuvenog gitariste Kurt Ballou-a za kojim sline svi novopečeni i nešto stariji post-hardcore/metalci opet su na okupu u solidnoj snazi koja se s nekim relevantnim pogledima u godišta ovih već ostarjelih momaka upitno nameće mogu li napraviti više ijedan iole jak i agresivno moćan album. Ne želim tvrditi da im je ovo možda zadnji album takve energične sorte jer imaju poprilične pauze od izdanja do izdanja, neumjesno je, ali voljeti ih svim žarom bića svoga, potrebno je za upijanje tog urnebesa koji nastavlja dobro znanu priču danas upokojenih Fugazi koji su imali ogromnu armadu publike u ono sjajno vrijeme undergrounda, noise-rocka, početaka post-hardcorea, grungea, Nirvane, Soundgarden i Pearl Jam. Naprosto je nevjerojatno da Converge koji više nisu mladići ispoljavaju žustru energiju, posebno bubnjar Ben Koller (ok, on je još najmlađi, ima samo 37 godina), ali ostali trojac je u dobrim 40-im kad se lome koplja o fizičkoj sposobnosti za ovakav hardcore urnebes. Evo, s mojeg primjera kad sam po sedmi put potrgao nogu na koncertu Chui 2012. (sa 45 godina) odlučio sam da više neću forsirati ples, pa niti skakutanje s noge na nogu, draži mi je onaj užitak u sjedećem ili mirno stojećem položaju, a opet se doživljava isto, još i bolja usredotočenost na bend s pozornice. Volio sam nekoć tancati na svašta, a da mi je zdrava noga, tancao bih na Converge kao na Fugazi u Ljubljani 1995. Converge su band za ples. Zdravi ples za zdrave ljude, osvještene i dobro zdrmane hardcore-punk estetikom, one koji imaju dovoljno snage da đipaju ispred pozornice, one kojima noge još uvijek dobro rade, a srce im kuca u angažiranim sloganima svega onoga što Bannon izvikuje. Converge su jedan od rijetkih primjera ovakve brutalne scene, veliki bastion, tvrđava nepokolebljivih bostonskih vitezova koji se opiru neo-liberalizmu, Trumanu, kineskoj vladavini ekonomske potrošnje, konzumerizmu, trivijalnostima, ukratko, svim mogućim socio-političkim i društvenim šalabajzanjima s kojima smo zatrpani. Uzimaju iz trulosti modernog svijeta sve boleštine, a tako su raritetni baš u tome jer je uistinu malo bendova i izvođača koji se mogu pobrojati da uz njih paralelno stoji i brutalno i lijepo, i metal i punk i hardcore uz ukusno sređenu infrastrukturu. Bannonova prednost je u tome što ne imenuje pojedinačne aktere ovog živućeg zemaljskog pakla, već kroji jedno sveopće zajedničko iskustvo neraspoloženja, nelagode, zbunjenosti i paranoje, ali i samopouzdanja kroz potrage u nečistom šarmu iskrivljene istine.



Konkretnije, njegovi stihovi 'ne mogu vam govoriti o boli' ("I can tell you about pain"), 'moram se pitati tko dopušta disfunkciju malenih laži i razorene istine' ("Eye of the quarrel") ili 'nikad neću klečati da ti poljubim prsten' ("Under duress") samo su neke od vitalnih sofisticiranih karakteristika kojima ne aludira na direktnu poveznicu, ali dobro se zna na što je ciljao. Ili pak, 'nećemo preživjeti' kao što kaže u najkraćoj "Cannibals" (samo minutu i 16 sekundi!) suprotstavljajući uljuljkani društveni oportunizam čistom parazitskom svjetonazoru koji sve više zadobiva enormne mase pristaša onih koji više niti malo ne žele, ili ne osjećaju potrebu da misle svojom glavom. Stari fanovi benda dobro znaju da Bannon redovito koristi bijes i pesimizam kurentnog vremena ocrtavajući armagedonski pejzaž oprečnih strana - dobra i zla, pritiska i slobode, mobinga i nesputane kreativnosti, samouništenja i spasenja, pa se tako ovaj album kroz mnoštvo stihova referira upravo na aktualan društveno-politički kolaps kojeg finišira u završnoj "Reptilian" stihovima 'moramo zaboraviti što možemo biti'.



Ovaj vrli kritičko - poetski diskurz oštro je nazubljen i glazbenim udarcima koji više nisu onoliko agresivni kao na hvaljenom "Jane Doe", ali nisu niti onoliko prljavi. Čista produkcija i kompaktna svirka unatoč gomile namjerne abrazivnosti kojom se stvara kaos reducirani su u finu smjesu prepoznatljivog kompleksnog zvuka počevši od uvodne "A single tear" s kojim su najavili album još u vrelo ljeto 2017., preko mahnitih "Arkhipov calm", "Wildlife", "Broken by light" (samo 1.46), te psihodeličnih sludge/hardcore eksperimenata "Murk & marrow", "Trigger" i "Thousands of miles between us" između kojih se, na sredini albuma našla mračna laganica, naslovna "The dusk in us", epska ljepotica u trajanju od 7 i pol minuta. Govoriti o instrumentalističkoj sposobnosti benda nema potrebe; izglancali su odavno svoj stil koji ima pravovremene remonte, a ovaj je s blagim potiskom na kočnicu koji još uvijek nije toliko uočljiv, međutim, itekako se osjeća da će naredni rad znatno kanalizirati umjerenije tempove zbog pristupačnije žive izvedbe. Tada će većini ovih Bostonaca i 50-ta kucati na pleća, a izigravati ovoliko dugo neumorne i energično odriješite stamenove žanra kome su udahnuli novu krv i novi život još prije dvije decenije, malo je ipak previše unatoč svih pozitivnih strana života kojeg vode. Sve ima svoj vijek trajanja izuzev ako nisi doživotno registrirani klaun što se odaziva na Iggy Pop i Charlie Harper (i slični njima) koji i dalje moraju forsirati svu silinu one energije kad su imali 20-30 godina. Nezahvalno bi bilo reći da su Converge došli do definitivnog klimaksa, sigurno je da će biti još ovakvih ubojitih hardcore pjesama u njihovom repertoaru, no "The Dusk In Us" (sumrak u nama) jasno govori u kojoj su fazi, da osjećaju kako im se bliži postepeni pad kondicije, onaj neminovni vremensko-biološki kada organizam više ne može trčati sprint na 110 m s preponama obarajući rekorde nego samo može gledati u leđa svojih prijašnjih rezultata. Ipak, dobra je strana što im je po prvi puta u karijeri album osvojio dvije najbolje pozicije (USA no.60, UK no.100), te što će im svaki naredni sasvim sigurno ići prema vrhu. Oboružani tehničkom perfekcijom neće dozvoliti pad kreativnosti, to je jasno, Bannon uvijek ima mnogo toga za reći u svakoj prilici, a svaki njihov novopečeni fan će s velikim uzbuđenjem otkrivati njihovu daleko agresivniju prošlost, no da im je ovo jedan od 5 najboljih albuma u karijeri od ukupno 9, zasigurno nije i nikad neće biti izuzev ako Grammy, Rolling Stone i slične glamurozne štreberčine ne odluče suprotno (Rolling Stone ga je proglasio no.2 metal albumom 2017. iza Code Orange - "Forever"). A onda sve ide drugačijim tokom i tu se gubi underground suština kao kod Metallice, Gojire, Henry Rollinsa… Converge su na pragu stadionskih zvijezda, a to više nije u redu da ih konačno prihvate oni koji ih nisu primjećivali dvije decenije kada su bili u najboljim fazama. Uistinu je sumrak u njima.

Naslovi: 1.A single tear, 2.Eye of the quarrel, 3.Under duress, 4.Arkhipov calm, 5.I can tell you about pain, 6.The dusk in us, 7.Wildlife, 8.Murk & marrow, 9.Trigger, 10.Broken by light, 11.Cannibals, 12.Thousands of miles between us, 13.Reptillian

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 09/01/2018