Jedva da je prošlo pola godine od prethodnog, dugoočekivanog i hvalospjevima nagrađenog albuma "The Dusk In Us" kojeg su i oni što s hardcoreom i metalom veze nemaju, pa i štreberi Rolling Stonea pohvalili, kad evo Kurta Balloua i Jackob Bannona u novoj akciji i prije nego što bi se moglo očekivati.

Izgleda da im je zasmetalo to što su dobili tolike salve pohvala od one strane rockerskog miljea koji ih nije primjećivao najmanje 25 godina kada su paralelno radili, svirali i živjeli s veličinama poput ugaslih Fugazi, The Jesus Lizard i The Dillinger Escape Plan, pa su odmah dali direktan odgovor ovime kratkim i britkim EP-ijem od samo nepunih 7 minuta što sadrži čak 4 pjesme. Za usporedbu, naslovna pjesma prethodnog albuma iznosi 7 minuta i 23 sekunde, a na nju se referiralo mnogo piskarala što je možda po prvi puta saznalo i otkrilo za pojmovnik metalcorea, mathcorea i sludgea, a hardcore, punk i post-hardcore je tek ovlaš posmatralo sa strane kao nebitne žanrove u velikom opusu alternativnog rock izričaja. Znate one kenjatore što smatraju Rammstein industrial metal/rockom, Sabbaton ekstremnim metalcima, a Bon Jovija i Lenny Kravitza žestokim rockerima? Uf, takvi krv znaju popiti svojim uvjerenjima da ništa žešće ne postoji. Presmiješno...



Ono što su Converge ostali dužni na prošlom albumu bila je snaga što je opala nakon prvih 5 pjesama, no to im ne treba zamjeriti s obzirom na godine, ali su zato s ovim EP-ijem zasjali u najboljem i najopakijem izdanju podarivši ostatke snimaka koje nisu zbog koncepta htjeli uvrstiti na "The Dusk In Us". Usput, baš je taj koncept donio nesuglasice unutar benda izgubivši na onome što ih je uvijek krasilo: divljinu i kratkoću. Čist zvuk, blistava produkcija, mahnito Kollerovo bubnjanje, bijesno Bannonovo vriskanje ljutitih i otrovnih stihova punih paranoja, strahova i zlobe, te nenadjebiva Ballouva gitarska tehniciranja kojima redovito pokazuje i dokazuje da spada u sam vrh hardcore/ mathcore sprintera na 100 m svaki puta obarajući vlastite rekorde. Čak 3 pjesme ovdje ne prelaze preko minute i pol, jedino uvodna "Permanent blue" traje 2.24, te sve prezentiraju ono što se od benda ovakvog kova i očekuje: vrlinu neprekidnog napretka u nevjerojatnom spletu kakofonije i kompaktnosti.



"Churches and jails" i "Melancholia" se doimaju ultimativnim hitovima, a urnebesna "Beautiful ruin" abrazivnom sabijenošću najljućeg mathcorea dozvolivši si tek zadnjih 20 sekundi predaha prelazom u umjereni tempo. Evo, kad već sprinteri obaraju rekorde na 100 m ispod 10 sekundi, Converge u jednoj minuti kompresiraju ono što progressive rockeri razvlače na 10 minuta. Zato i jesu jedan od najkreativnijih bendova hardcorea današnjice, a 'predivna ruševina' jedan od vrhunaca njihove karijere koji čak i nadmašuje one sjajne radove poput "Jane Doe" i "You Fail Me".

Naslovi: 1.Permanent blue, 2.Churches and jails, 3.Melancholia, 4.Beautiful ruin

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 01/07/2018