Biti avangardan i poseban u današnje vrijeme je izuzetna sposobnost. Mnogi su odmah spremni tvrditi da je taj doseg specifičan za virtuoze, luđake i majstore zanata tražeći odmah novog Stockhausena, Cagea, Stravinskog, Schöneberga, Satiea ili iz bližih nam vremena Hendrixa, Kraftwerk ili neke bolje rane dane Pink Floyd s Barettom. Može se raspredati diskusija o avangardi i u kontekstu The Pop Group, Gang Of Four, Sonic Youth, Throbbing Gristle i još štošta toga. Međutim, kad je riječ o Kajkutu kojeg na ovim stranicama ne trebam posebno predstavljati (sam je u jedno vrijeme bio potpisnik nekolicine recenzija kao 'Putnik'), globalno stanje tog pojmovnika se znatno obrće jer njegov dosadašnji rad nikako nije bio podložan relevantnoj katalizaciji izuzev opravdanog debija "The Compromise Is Not Possibile" (2008) uronjenog u instrumentalni doom metal.

"Darkroom" je ponovno jedna čudna tvorevina zamorne i prićujno neslušljive glazbe, zvukova disonantnog klarineta Dejan Trkulje i vibrafona Christian Pollheimera (iz Tribal Dialects) oslanjajući se na etiku morbidnog gdje Kajkut vlada atmosferom svojih programa i semplera punih 46 i pol minuta. Biti ću iskren, prvi puta kad sam poslušao ovo čudo, pomislio sam da je riječ o nekoj asocijaciji na njegovog oca koji je profesionalni fotograf što čitav život razvija slike u mračnoj komori. To zna biti vrlo zanimljiv posao, no istovremeno i zamoran nekome tko to gleda sa strane. Ali nije to što sam pomislio.

Kajkut je to postavio na relaciju stanovitog art-horrora s puno ljudi koji cirkuliraju u malom prostoru i traže nešto, samo ne znaju što to točno traže. Izgubljeni su kao konzumenti na akcijskoj rasprodaji s malo novaca na raspolaganju, a htjeli bi sve. No, niti materijalizam nije ovdje u priči, već zagonetna atmosfera prijatne gungule, prikaz emocija od ravnodušnosti promatranja, kleptanja po nekim određenim artiklima, da ne kažem onog upiranja prstom po nečemu što ti se dopalo u određenom momentu, pa opet nisi najsigurniji treba li ti to ili ne, ali kad je već na rasprodaji, hm, možda bi se baš to i moglo uzeti, samo šta će ti to… Njegov pogled u inovaciju same drone estetike s kojom se služi je vrlo konfigurativan; još davno, prije skoro desetak godina mi je rekao kako se divi albumu Massive Attack "100th Window", a znao je neke konotacije njega ukalupiti u prethodna izdanja, dok se ovdje ta opsesija pretvara u klaustrofobičnu hipnozu mirnoće s nemirnim rasploženjem.

Glazba je suptilno rasplinuta, disonantna i razvučena u jednom komadu pazeći na tijek inferiornosti i neprimamljivosti post-modernizma i post-avangarde održavajući konstantnu usredotočenost (ne)pravilnostima izazivajući onaj osjećaj vrlo blizak pjesmi "Tyro" što je snimio s matičnim bendom The Striggles 2011. (sjećate se, iznosila je punih 19 minuta čudne torture), a ovdje je otišao još dublje u tu sferu mahnito mirne nepodopštine izazivajući no-wave Swansa koji znaju uživo svirati pjesmu po 40 minuta. Ili, vratimo li se u prošlost, Tangerine Dream što su synthovima filali bezbrojne ambijentalne metamorfoze u 70-im postavši toliko dosadni da su naposljetku 80-ih nešto zasvirali i za ples (čak i synth-pop), ali tad je već bilo kasno za Peter Baumana i ekipu, ha-ha-ha… Dobro, Kajkut se ne preferira da bi u skoro vrijeme mogao napraviti plesni rad ili nešto barem malo nalik na to. Uopće ga ne zanima iskorištavanje potentnih resursa mladosti duboko glibeći u neobično nemirnoj , a opet vrlo mirnoj ambijentalno-atmosferičnoj drone skulpturi ostajući čudak 21. stoljeća koji niti ne pije, niti ne puši, a apsolutno sam siguran da ne uzima niti najbanalnije droge poput čaja od bazge ili kadulje, te mu nije potreban niti aspirin. Čist kao suza, strogo proračunat i odmjeren, gradi svoju karijeru jednog od najčistijeg u glavi, ali istovremeno i najčudnovatijeg akademski obrazovanog glazbenika današnjice s područja ex-Yu.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 12/01/2018