Bez obzira na status koji uživaju u Austriji, ovo je supergrupa sastavljena redom od četvorice glazbenika koji su obrazovani i svoj visoki rejting ispeglali su u mnoštvu značajnih sastava. Oni su: Rober Lepenik - gitara (Fetish 69, Tonto, Melville... svira i na albumu Slobodan Kajkuta "The Comprimise Is Not Possible"), Gottfried Krienzer - gitara (Code Inconnu, DuoAde, Automassage), Martin Plass - bas i vokal (Pol-Ton, Die Sekte, Nektarius Soft) i Slobodan Kajkut (Mizar, Jubbooko sa Negrass). Dobar dio naše publike poznaje ove glazbenike i nije ih potrebno ponovno predstavljati.

Prije ovog debi albuma imaju samo "Demo" koji je snimljen i miksan novembra 2006., a na njemu se nalazi 7 kompozicija od kojih se 4 nalaze i na ovome albumu. A album treba prvo početi s pogledom na omot. Na njemu se nalazi crtani lik debele čeljusti obrijane glave sa zadovoljnim i prilično priglupim izrazom lica. Gornji dio glave mu je uzak, ima mašnicu u onih nekoliko vlasi na glavi i neizmjerno asocira na krušku s peteljkom. To je djelo strip crtača Bill Griffitha iz 1982. kada dio banda još nije bio niti rođen. Na unutrašnjem omotu nalazi se 16 lucidnih portreta tog kruškastog lika, a na poleđini omota njegova tikva otpozadi. Već sam omot sugerira da se na albumu nalazi nešto intrigantno.

Činjenica je da ovi momci zaista znaju što rade i zašto su omot napravili baš ovako, a druga stvar je da su uradili album koji zavređuje više od desetak tisuća posjeta na njihovoj myspace stranici i praćkanja u austrijskom undergroundu. Sviraju originalan rock koji je lišen stereotipnih žanrovskih pretinaca i izražavaju se sa svojim klasičnim rock instrumentarijem kao s igračkom koja im je bila najomiljenija stvar od malih nogu i o njoj znaju sve. Ostvarili su ono što mnogi bendovi uspiju napraviti nakon desetak godina intenzivnog bavljenja glazbom; oni su kao pojednici odavno preboljeli sve dječje i pubertetske bolesti, te tako preskočili onu stereotipnu zamku prvih mačića koji se bacaju u vodu. Glazba im je testosteronski rock s glavom, truplom i svim pripadajućim organima čime se ironično šegače s likom na omotu čiji su osjećaji rudimentarni, a on je vjerojatno spontano došao u njihov svjetonazor. Dalekih kasnih '80-tih otprilike se slična stvar odvijala u tada 'novom američkom rocku' kojeg su uz R.E.M., Husker Du, Sonic Youth, Dinosaur Jr., predstavljali i lucidni underground izvođači koji su nakon svega desetak nastupa i jednog albuma počeli stvarati mali kult koji je kasnije prerastao u znameniti doprinos r'n'r glazbi s jedne posve drugačije strane. Od Scratch Acid, Butthole Surfers, Flipper, The Jesus Lizard do Albinijevih bandova Big Black, Rapeman i Shellac koji su odgojili cijelu generaciju (ne)nadarenih zaljubljenika od kojih je gotovo svaki deseti slušatelj osnovao svoj vlastiti band (sjetite se vrlo slične povijesti i utjecaja Can i The Velvet Underground). Međutim kod The Striggles je stvar bitno drugačija. Oni su glazbenici koji čega god da se prihvate od toga naprave 'wundermusik'. Razumiju i znaju povijest r'n'r-a (izgleda da je imaju u malom prstu), te me uopće ne čudi što ovakav sastav dolazi iz Austrije, jedne od nekolicine najglazbenijih i najkulturnijih država na svijetu. A da se odmah razumijemo, The Striggles nemaju ništa s klasičnom glazbom, art dizajnom i nekakvim kvazi sofistikacijama. Samo rock u nekoliko vrlo dostojanstvenih i intrigantnih underground crta koje su nevjerojatne.

Prva stvar "Sorry" (nalazi se i na "Demo" iz 2006.) odmah od prve sekunde otvara poglavlje preispitivanja poznavanja r'n'r-a i glazbe. Zajedno s gitarskom riff melodijom Robert Lepenika počinje i vokal Martin Plassa. To je tako umješno napravljeno da se odmah treba prisjetiti svih onih čuvenih majstora u rocku koji su imali odličan sluh sjedinivši vokal i gitaru u linearnu crtu gdje je svako od njih izuzetan individualac. Asocijacija mi je Ian Gillan (Deep Purple) i Jon King (Gang Of Four) u nekim dionicama. No, Martin nema takav vokal, njegov glas je drugačiji, ali glazbena osnova ideje notnog pisma je veoma slična. Njih dvojica se prate u uvodniku kompozicije, a zatim posve raščlanjuju pozicije sukladno s aranžmanom. Inače, pjesma je blues-rock karaktera gdje se osjeti čitavo bogatstvo ova četiri muzičara gdje ne postoji prioritet jačeg i dominantnijeg. Wah-wah gitara, noise-bas, savršeni osjećaj za ritam. Kakav aranžman, kakva muzika, kakva produkcija! JSBE i The White Stripes se mogu ozbiljno zapitati štošta... Ovo je uzbudljivo popud velikana rock-bluesa i sjajan je komad tog stila u 21. stoljeću u posve novoj i još nedovoljno istraženoj mogućnosti što govori da vjerojatnost za progres uvijek postoji bez nekih prevelikih oslanjanja na temelje. Od ovoga se jednostavno smrzneš čim stupiš u njihov svijet poimanja blues-rocka. Sjajna stvar, rock hit godine! "It's just a joke" (također na "Demo", 2006) je nevjerojatan komad gdje pružaju svu privlačnost noise-rocka, sjajnog bluesa s obiljem eksperimenata, ritmova i plesa, a o produkciji da ne govorim. Doslovce 'ča-ča-ča-ča' (8 puta) izvedeno u uvodu pjesme na gitaru, bas i bubnjeve fantastično zvuči i tu ritmičku dionicu raščlanjuju tokom cijele kompozicije toliko koncizno da od toga staje dah. Minimalistički, ali vraški dobro potkovano sa svim potrebnim medikamentima kao da su prisustvovali probama The Jesus Lizard. Imaju ovi momci Bogom dani talent da od šturog riffa naprave fantastičnu i istovremeno jednostavnu noise-rock stvar. "Endless waves" je laganiji i tmurniji atmosferičan 'pleteći' minimalistički dark-blues s prigušenom tutnjavom i jedan je od mračnijih komada albuma. Budući da znam da se recenzije čitaju s odmacima od 5-10 i više godina kada se kod publike slegnu dojmovi, ovo je jedan od sasvim neočekivanih rock brojeva gdje The Striggles pokazuju svoju umješnost baratanja atmosferom kao što su to nekad znali Throbbing Gristle, Bauhaus, Einsturzende Neubauten, The Birthday Party i rani Caveovi The Bad Seeds (a i Bowie iz ludih '70-tih je tu negdje). Nevjerojatna stvar koja ima čak i par gitarskih poteza a'la Andy Gill (Gang Of Four). "Free to be saved" koja je inače na "Demo 2006" imala i dodatak u nazivu "there must be more outside" je jedna od najplesnijih stvari na albumu. Nakon što 'trm-trm-trm-tram-ram, trm-trm-trm-tuu-ram' (vrlo teško za opisati) ponove u uvodu jedno 12 puta s nadogradnjom u svakom ponavljajnju slijedi opet sjajno raščanjivanje riffa i ritma u genijalnu rock kompoziciju koja nema ništa od mainstream rocka, ali ima ponešto od Butthole Surfers "Moving to Florida", The Striggles odlaze u vraški dobar gitaristički izraz gdje gitara cvili i plače, a cijeli aranžman se klanja pred ovakvim muzičarima. Stvar je plesna, vokal asocira na lakšeg i jednostavnijeg Mike Pattona iz vremena FNM, a muzika je hajmo svi na dance-podij! U underground noise blues-rocku to se ne dešava tako često. Bas gitara vozi kao da je riječ o nekoj od surf tema Pink Pantera križanog s James Bond prizvucima, a gitarske dionice su nevjerojatne. Od zvuka poput melodične rock bisernice do izleta u ekspresivnu eksperimentalizaciju. Kompetentni su muzičari i jednog dana će biti prihvaćeni kao veliki dio rock svijeta. Za sada još uvijek nisu prihvaćeni jer ih osim prijatelja i poznanika malo tko zna. U "mmh_Zzz" čini mi se da se dodiruju glavnog lika s naslovnice koristeći blues-rock sintagme s mumljanjima pjevača koji samo mumlja ironiju 'mmmm-mmm-mmm' (i odlično producirane vokalne sekvence kojima Tehac zavidi). Ovi momci znaju se dotaknuti i sitnih aranžmanskih sekvenci drone black metala koji u njihovoj varijanti odlično zvuči čime imaju i određenu povezanost s Shellacom. Zvuk odlazi u završni fade-out, te se nastavlja u tromi "Choral", mračnu i laganu stvar kao da je proizašla iz ostavštine The Birthday Party sa smjesom Crime And The City Solution uz dodatak vokala koji asocira na Leonard Cohena. Tmurnu atmosferu kao da su u pozadini potkrijepili i violončelom. "Suzie" je još jedan fantastičan noise-rock/blues gdje se više no očigledno ogledaju u The Jesus Lizard sintagmama s vrlo ekspresivnim tekstom o mladoj, sretnoj i ljepoj Suzie koju stanoviti Henrik želi pofukati. Ne znam da li je šala, ali ima ironije u toj pjesmi koja me podsjeća na vrlo slične narko situacije s glavnim likovima - pijanom (a možda i nafiksanom) droljom i dilerom. "Each time you pop up" je najlaganija skladba albuma koja obiluje atmosferičnošću, laid-back zvukovima, efektnim samplovima u pozadini (neki neidentificirani šumovi), a nalazila se i na njihovom radu "Demo 2006". Jedina je skladba koja pokazuje da ekipa ima suptilan osjećaj za pretvaranje blues atmosfere u pop format što se osobito ogledava u finom refrenu. Posljednja stvar "Adoration" je njihov pogled na novi rock 21. stoljeća gdje su spojili mnoštvo utjecaja indie popa i rocka, a po slobodnoj procjeni ovdje se nazire štošta; od ugodne kraut-rock melodije nalik na Neu i Can (iz '70-tih) s dodatkom indie-rocka Placebo, ironičnog dream-pop vokala koji poslije razara u svojoj žestini, jednostavnog naboja Pixies i Nirvane, do završnih eksperimentalnih vrlo kratkih de-kompozicijskih struktura.

Kroz klasičnu minutažu (42 min.) predočili su svu ljepotu, uzbudljivost i šarm blues-rocka s noise i underground strane uz veliki korak naprijed izbjegavši zamku šablonskog kalupa. Jest da su iskoristili mnogo sekvenca koje su odavno etablirane i udomaćene u ovakvom izrazu, ali The Striggles su ih učinili kvalitetno u svim pogledima od same svirke, ideje, aranžmana do produkcije.

Ovo je r'n'r album kojem samo poneka mrvica manjka do epiteta fantazije i tek mu predstoji da bude otkriven kod šire publike.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 10/12/2008