Kajkut je na svojem novom albumu dokazao kako kuca srce u junaka. I to onog najodvažnijeg, spremnog za najveća djela koja još nitko uradio nije. I nije važno, sviđa li vam se njegov izraz ili ne, Slobodan je jedan od nekolicine živućih inovatora naše epohe koji se ne plaši upuštati u izmišljanje 'tople vode'.

Ovdje je napravio nešto nevjerojatno dokazavši da je to 'nevjerojatno' sasvim moguće ostvariti u praksi. Sa samo dvije vrlo dugačke kompozicije od pola sata kompresirao je dobar dio značaja glazbe u nekoliko tonova, onih osnovnih koje znaju i mala djeca. Takav pristup prema glazbi je najiskreniji, a u njegovom slučaju je istraživački, da ne kažem avangardan. Zašto?

U prvoj kompoziciji "City of bore" iskoristio je tišinu kao osnovni glazbeni element koju je otprilike u pravilnim intervalima od po svakih 20-tak sekundi ispunio s jednim tonom kojeg je odsvirao Heifetz, bend iz Graza izmjenjujući tonove gitare, basa i nešto sitno, tu i tamo udaraljki. Ima oko 120 tananih kao prut staccato tonova u trajanju od 29 i pol minuta, a sabiju li se u cirka nekih minutu i pol na najvećoj mogućoj brzini, od svih tih tonova ne dobije se praktički nikakva konkretna melodija. Osobno me zanimalo da li možda postoji nešto skriveno u tom dugačkom komadu ako se maksimalno ubrza, pa sam se upustio u ovakav eksperiment, no ništa nisam dobio što bi mi otkrilo moguću konfiguraciju nalik na recimo doom. Ako ste ikad zaželjeli ubrzati doom skladbu, često ste mogli razvučene disonantne tonove i riffove kompresirati u vrlo ugodnu r'n'r skladbu, međutim, ovdje ta shema ne postoji. Kajkut se jednostavno pozabavio svojom strategijom opisivanja nekog grada u kome je smrtno dosadno, u kome se ne događa ništa osobito interesantno, pa je sve te tonove, naravno namjerno, isporučio u posve nezanimljivim oblicima. Kao otprilike beznačajne kretnje - dođe čovjek, prođe automobil, pojavi se pješak i onda na ulici nema nikoga jer se ništa ne dešava u gradu. Plakati su se zadnji puta lijepili kad je gostovao putujući cirkus, ali je udruga za zaštitu životinja i njih istjerala. Jedino su ljudi još aktivni odlazeći u svakodnevnu kupovinu namirnica, a to je jako zanimljiv društveni život, možeš si misliti... Ne bih znao na koji grad je Kajkut ovdje aludirao, ali takvih po ex-Yu ima na stotine. Ljudi ne rade jer nemaju posao, dosađivaju se jer nema adekvatne infrastrukture, nema kulturnih događanja, nema društvenog života, nogometne utakmice više nikome nisu zanimljive jer se namještaju zbog kladionica, čak su i vlakovi sve rijeđi jer malo tko putuje jer nema zašto putovati... Može se sad razvezati čitava osobna fikcija.

Druga skladba "Sick nature" je dulja za jednu minutu i iznosi 30.40, a izvodi je Maggot, austrijski duet kojeg čine Gottfried Krienzer (The Striggles, Automassage) i Martin Pfeifer (Jacuzi's Attempt). Tonovi su daleko gušći i sabijeniji, a čak se ovdje može govoriti i o prisustvu razvučene staccato melodije za tupi zvuk gitare koji vodi kompoziciju prvih 20 minuta s određenim natruhama folka, pa i jazza. Drugi dio je klasični doom poznat otprilike s Kajkutovog debija "The Compromise Is Not Possibile" (2008, http://www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=5265) djelomice izmješan sa bas sessionom u moody jazz izdanju i brojnim neočekivanim prekidima. Naravno, kao što sam naslov skladbe govori, u pitanju je ekološka tema ili barem bi to trebala biti. Fabula postoji, prikladna je kao ekspresionistička podloga za slične dokumentarce i filmove na zadanu temu, a može se 'vizija' komotno vrtjeti i u glavi.

Sam album u trajanju od punih sat vremena dođe iskreno govoreći kao velika dosada za slušanje - premalo je tonova, a premda nije teško štivo, ipak nije za svakoga jer Kajkut negira ovdje bilo kakvu pomisao o klasičnoj 'ljepoti' glazbe. Istražuje svoje mogućnosti u potrazi za novim idejama, a gledati znanstvenika kako eksperimentira u svojem labaratoriju i iznosi neke još nedovoljno jake argumente na temelju proučavanja može samo zaintrigirati zanesenjake u metodologiju. Ali kako god, upustio se u sasvim neočekivanu avanturu.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 14/04/2013