home > mjuzik > StriggCatMummy

kontakt | search |

THE STRIGGLES: StriggCatMummy (Noiseappeal/ Rock Is Hell, 2011)

Definirati pojam originalnosti The Striggles nije jednostavno. Ovdje su dosegli svoj vrhunac. Treći album. Strahovito puno eksperimenata, različitih žanrova, pitkih rock pjesama i nekoliko abnormalnih i veoma čudnih iznenađenja.

U protekle dvije godine austrijski vrsni majstori noise i eksperimentalnog rocka bili su veoma produktivni objavivši dva vinilna singla "Disillusion/ Sorry" (split sa Reflector) i 10'' "Cold Song" (oba 2010., Noiseappeal Records) sa obradama Henry Purcella, Nine Hagen i Eric Satiea, zatim trostruku audio kasetu "Sisi Top Sessions" (2010, Schnapsidee) u limitiranom izdanju od 60 komada, te su sudjelovali bilo kao bend, bilo kao solisti (Robert Lepenik i Slobodan Kajkut) na kompilacijama "Schnapsidee #20" i "The Finest Noise vol.24". Kajkut je objavio album "Kajkyt" (2009, Wire Globe Recordings/ Ohmafy Records/ God) i singl "Glue Sniffer" (2010, Wire Globe Recordings), te se bend individualno šetao na mnogim glazbenim teritorijima od elektronike i trip-hopa, preko rocka sve do ekstremnih oblika eksperimentalne glazbe.

Shodno tome, bend se na svojem trećem studijskom albumu doslovce prošetao po stilovima eksperimentirajući sa svime i svačime pri čemu je osnovno težište bazirano na uglavnom veoma plesnoj rock ritmici. Uvodni otvarač "Fuck you" je sjajan okidač kao doslovce preuzet od Led Zeppelin "Immigrant song" gdje se samo očekuje da Robert Plant zavrišti onaj čuveni krik 'oooooaaaaaaaaaa - oooaaaa'. Pjesma je presjecana sa interesantno podešenom bojom klavijatura (valjda jesu klavijature, a zvuče poput onih efekata Michael McNeila sa Simple Minds albuma "Sparkle In The Rain") i jednim poduljim minimalističkim intervalom sa gitarskim struganjem koje, iskreno rečeno, pojma nemam čemu služi i što predstavlja kroz gotovo dvije minute bubnjarskog galopa. Kao da je neki čudnovati techno/rave-trip... A takvih neočekivanih dionica i aranžmanskih obrata na albumu ima podosta gdje bend eksperimentira do mile volje. I što je interesantno, sve te eskapade savršeno dobro stoje u zadanim kontekstima kao ukusno odabran modni detalj uz perfektno sašijeno odijelo. Tako već u narednoj "Disaster" koja po svojim karakteristikama nosi neka od vitalnijih obilježja klasičnog noise-rocka The Jesus Lizard, gitaristi Lepenik i Krienzer šaraju sa slide dionicama i ekscentričnim fraziranjima kao da su u jednoj od tko zna kojih postava Frank Zappe, dok su vokali posve različiti (od arogantno pozitivno naglašenih baritona do ciktavih falseta). I tako otprilike pjesma po pjesma. Svaka je drugačija i različita, te se jasno uočava visoko postavljeni standard glazbenog umijeća cijele ekipe. U kompoziciji "So poky" iznenađuju sa electro/synth-pop relacijama nalik na Ultravox, The Human League i pop šablon The Cars. Danas se ovo zove indie-rock a'la Editors i Arcade Fire, a da su momci album objavili za neku veliku etiketu, ovu bi skladbu bez problema progurali kao singl i mogući hit. A pak u "Punky donky" šetaju teritorijem sludge/doom/bluesa poput Killdozera ili Melvinsa koji su se na posljednjem albumu jako dobro zabavljali s eksperimentima, vokalima i ritmovima. "Chemo roller" opet neodoljivo podsjeća na spoj The Jon Spencer Blues Explosion sa gitarističkom jazzy atmosferom Duane Denisona iz Lizarda, osobito na njegov jazzirani side projekt Denison Kimbal Trio. I ovo ima svoje hitoidne potencijale, osobito zbog učestalog ritma koji se dinamički pretvara u industrial. 7 minuta dugačka "Wings" zvuči totalno raštelano, pijano i psihodelično, taman onako kako to izgleda kad se nakon tetrevenke vraćate kući doma i sve vam se muti i vrti, a memorija sve sporije i slabije radi. Poznat osjećaj, ne? Ovdje su u tom pogledu The Striggles dotaknuli onu gotovo nedodirljivu atmosferu šizoidne bolesnoće The Birthday Party sa razlivenim zvukovima, vibracijama i završnom dionicom na ksilofonu.
[ the striggles ]

the striggles   © jj kucek

Ali brate mili, šta su napravili u 19 minuta dugačkoj kompoziciji "Tyro", to će valjda sam Bog znati. Tromi ritam s doom referencama i minimalističkim gitarskim staccato melodijama poigravaju se opasno sa monotonijom od koje se može pošandrcati. Oli su The Striggles izmislili novi žanr? Ovo nije doom mada miriše nadebelo na njega, a nije niti trip-hop, a još manje neki chill-out. A majku mu, nije niti kraut-rock. Ovo je vrlo čudan stil koji bi mogao poslužiti za hipnozu ili u drugoj krajnosti, za psihičko izluđivanje, recimo zatvorenika ili onih kojima želite pomutiti razum. Da se nekome zavezanom za stolac ova pjesma ponovi jedno 5-6 puta mentalno bi malaksao nakon svega dva sata, a možda bi i zaboravio svoj materinji jezik. Ovo je veoma opasna kompozicija u tom pogledu i ubjedljivo je najoriginalnija u cjelokupnom opusu The Stiggles. Vrlo kratak tekst ne govori ništa određeno i pojavljuje se tek negdje oko petnaeste minute kada vam se sve pore napune monotonijom i hipnotičkim spleenom. Nakon ovog abnormalnog iskustva "Hoogie page" dolazi kao osvježavajuća vodica mada je pjesma veoma nabrušena sa noiseom na granicama metala i hard-rocka sa psihodeličnim efektom, a "Flesh" samo pojačava taj osjećaj da je 'sve dobro nakon "Tyro"', ha-ha-ha!!! E, da, "Flesh" je onaj pravi doom-metal sa naglašenim tromim ritmom, disonantnim gitarama i vokalom bačenim u mračni bezdan kao da netko kolje frontmena Martin Plassa. Definitivno je jasno da su se The Striggles idealno pronašli u doom vodama i ambijentalnim sferama.

A onda, na kraju slijedi novo iznenađenje - bossanova! Lagani elektro-akustičan latino ritam, veoma prijatna melodija akustične gitare, synth harmonije, vokal kao da Ian Curtis pjeva sa nebesa malko pripit i veoma raspoložen, oko njega brdo eksperimentalija, a sve to u 9 minuta dugačkoj pjesmi "Dino" koja neočekivano završava u nevjerojatno naglašenom noiserskom krešendu.

Međutim, kako je ovo već treći album benda, definitivno mu manjka jedna stvar - adekvatni tekstovi. Jer bend se niti na prethodna dva albuma nije nešto osobito iskazao u lirskom pogledu. Sve su to neke interne zafrkancije nalik na mahom bezazlene kraut-rock teme bez nekakve jasne ideologije i nečega što bi upućivalo na određeni svjetonazor. Nema stava i nema garda. Nema politike, nema angažmana. Nema religije, niti socijale. Samo malo emocija i insinuacija na nekakvu mentalnu boleštinu, no to se možda čini samo kao neko artističko poigravanje. Onako otprilike kao da su svi ti tekstovi neko nužno zlo koje se moralo pošto-poto ubaciti u aranžmane da bi činili skladnu i kompaktnu rock pjesmaricu. A uostalom, takav je i naziv albuma. Šta li predstavlja, tko će ga znati...

No, glazbeni dio je nevjerojatan, a on je najbitniji. Ovdje su The Striggles bez ikakve sumnje došli do svojeg kreativnog vrhunca i teško je za očekivati da će ovakvo djelo moći ponoviti. Možda će u daljnoj karijeri postati i komercijalan bend s obzirom da im pisanje 'pop' pjesama ide veoma dobro kao i eksperimentiranje, ali da će ovako čudan album napraviti, to je već tema za znanstvene rasprave. Možda.

Album ću sa zadovoljstvom slušati narednih 20-30 godina i stavljam ga u red onih koje bi sa sobom ponio na pusti otok.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 16/06/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Sloboda

NINA ROMIĆ: Sloboda (2018)

| 16/06/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: The Shadow Lizzards

THE SHADOW LIZZARDS: The Shadow Lizzards (2018)

| 15/06/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Salutations du Fond du Monde

JALL AUX YEUX: Salutations du Fond du Monde (2018)

| 14/06/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: NorN

VONNEUMANN: NorN (2017)

| 13/06/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Nøll

THE CANYON OBSERVER: Nøll (2018)

| 12/06/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*