Apstraktan dvostruki LP vinil iz Austrije koji spaja suvremenu klasičnu i eksperimentalnu glazbu s black/death metalom i rockom. Interesantno, snimljen je u crkvi. Pravi raritet.

Slobodan Kajkut je svestrani glazbenik iz Banja Luke koji se bavi različitim oblicima moderne glazbe od klasike do rocka i inih underground žanrova posvećujući se između ostaloga thrashu i eksperimentalnoj sceni. Momentalno studira suvremenu klasičnu glazbu u Gracu i usput radi na još nekoliko teritorija (film i instalacije), te se uz vlasititi solo rad okušava i kao član različitih projekata i sastava poput Jubbooko sa Negrass, Mizar i Betty Blue. Osim toga je i aktivan član austrijskog sastava The Striggles. Ovaj solo album je prema priloženom press materijalu priređen za Horfest festival suvremene glazbe u Gracu, a kompletan materijal u trajanju od nekih 65 minuta snimljen je u crkvi St.Andra u Gracu 7.III 2008. gdje je i premjerno izveden 2005. godine.

Težak je to stil koji je oslobođen tradicionalnih manirizama, ali onako usput valja ponoviti da ima korijene u rocku, heavy, death i black metalu s kombinacijama suvremene klasične glazbe. Postava koja je snimala album je kvartet u sastavu Christine Scherzer (vokal), Robert Lepenik (gitara), Hannes Kerschbaumer (organ) i Wolfgang Eichinger (bubnjevi). Album je u svojoj prvoj nakladi objavljen samo na vinilu kao dvostruka ploča s četiri kompozicije koje se zovu kao i sam album. Dakle, po jedna skladba na svakoj strani ploče, a duljine trajanja su od nekih 11 do 20 minuta. Pošto na samoj ploči nema apsolutno niti jednog slova o tome koja je A ili B strana, sam Slobodan javlja da je B strana ona koja je kraća, a do takvog propusta je došlo zbog nesporazuma u rezanju i otisku koje se obavilo u Češkoj. No, dobro, ploča je tu pred nama...

Prvi dio albuma (oko 16 minuta) čine repetativni spori udarci gitare i bubnjeva (činele u prvom planu) na način kako to znaju prakticirati simfonijski orkestri kada naglašavaju pojedine sekvence gromkim udarcima, primjerice 'Radetzky march' (ajde, nije neka usporedba, ali to mi je prvo palo na pamet). Ovdje vitalnu riječ igra harmonija reskog organa uz pratnju razlivene distorzije gitare, te je sam kostur glazbe ogoljen na minimalistički način poput trome black-metal koračnice, mada će zbog učestalih udaraca činela ponešto asocirati i na limenu glazbu. Nakon nekih 6 i pol minuta po prvi puta se javlja Christine s vokalom koji je očito školovan za operu i ona samo izvikuje jezovite glasove bez ikakvog teksta tokom izvedbe čitavog albuma. Kompozicija je podijeljena u nekoliko 'stavaka' odvojenih tišinom u trajanju od nekih 10-20 sekunda gdje se svaki stavak na minimalistički način obogaćuje novim sintagmama. Negdje su to nešto ubrzaniji ritmički udarci, negdje Christinini vriskovi, da bi prema koncu skladbe sve bilo sjedinjeno u međusobne sprege. Druga i ujedno najkraća skladba na albumu (oko 10 i pol minuta) ima poprilično 'praznog hoda', odnosno tišine gdje se ekipa zvučno javlja tek nakon nešto više od 3 i pol minute s nastavkom otprilike sličnih zvučnih strategija kao i u prvom dijelu. No, kada se bolje posluša, u toj tišini se povremeno protežu sitni, gotovo nezamijetni vokalni efekti. Treći komad je poprilično nategnuto i teatralno dijelo (20-tak minuta) uz puno distorzije, piskova i povremenih vokalnih improvizacija koje neodoljivo asociraju na ono podrugljivo ismijavanje Meredith Monk uz standardne trome udarce glazbenika koje neprekidno prati organ u gotovo sakralnom ambijentu da bi sve okončalo dugotrajnim primirjem kroz ne prenaglašenu distorziju. Posljednji dio (18 i pol minuta) odmah ide 'drito u glavu' sa skoro eksperimentalnim noise kaosom pojačanim gotovo death-metal bubnjarskim udarcima po indijaneru (možda i bas pedali) u rastrganoj varijanti, te nakon uobičajene izmjene tišine slijedi sekvenca za Christine koja se podrugljivo jecajući i kreštajući poput majmuna upliće u sveopći kaos uprizoren kroz početne izmjene tišine i buke. Zaista, kada se čuje ovih prvih 3 i pol minute jasno je da nakon ovakve najezde nikakav kompromis nije moguć bez obzira na što je sam Kajkut kao autor ovog pozamašnog rada aludirao. Do kraja kompozicije se prepliće mnogo kolaboracije s tišinom kao sastavnim elementom glazbe u kojoj se tek povremeno pojavljuju solo sekvence za vokal, te završni fragment koji finišira relativno umjerenom ritmikom melodije koja se kao lajtmotiv provlači kroz cijeli rad.

Album je ekstravagantan u svojem autorskom pristupu čija je sama fabula apstraktna i teatralno naglašena kao da je riječ o drone black metalu rađenom za balet suvremenog plesa uz brojne izmjene na temu vremenskih praznina (tišine). Vrijeme će najbolje pokazati njegovu pravu vrijednost. U ovako friškim okolnostima kada se album presluša desetak puta nameće se pojam umjetnički bizarno dotjerane ideje kojoj treba određenog perioda da se slegne kod slušatelja. Svakako ovdje nije riječ o glazbi koja ima komercijalne predznake (a niti ne vidim da bi ih i moglo biti), već je umjetnički rad zasnivan na independent temeljima. U svakom pogledu je vrlo smiono djelo autora od kojeg valja očekivati još tko zna kakva iznenađenja.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 17/10/2008