Povodom prvog koncerta ovog iznimno zanimljivog glazbenika u Zagrebu, 15.IV 2010. u galeriji 'Bačva' (tzv.stara džamija), ugodno smo pročavrljali s njime o svemu i svačemu, te saznali cijeli niz veoma interesantnih stvari...

Evo, konačno te očekuje prvi nastup pred zagrebačkom publikom, pa probaj nam pobliže pojasniti na što će se tvoj koncert svesi jer je smješten u neobičan prostor Galerije 'Bačva' u kojem, pretpostavljam nikada nisi bio...

KAJKUT: Tačno. Zahvaljujući momcima iz benda Azot, uspjeli smo da dobijemo prostor koji mi je od ranije bio poznat samo preko omota "Filigranskih pločnika". Koncert će biti live izvođenje kompozicije "Krst", odnosno svojevrsna promocija albuma koji je objavljen prije par mjeseci. Izvodim je sam, uz pomoć moderne tehnologije, u narodu poznate kao kompjuter/sempler/, uz pratnju video animacije.

Na temelju tvojeg, na moju žalost jedinog odgledanog koncerta održanog 31.X 2008. u crkvi St.Andre u Grazu, može se zaključiti da težiš ka neuobičajenim interijerima za izvedbu. Oni koji će te tek sada upoznati, vjerojatno će ostati zapanjeni atmosferom kojom isijava tvoj zvučni rad. Što te ustvari navodi da radiš suvremene, na momente apstraktne i ekscentrične poteze?

KAJKUT: Pa ne mora da znači da će ostati zapanjeni mada bi mi bilo drago (hahaha). U mom radu nema ničeg apstraktnog i neuobičajenog, jedino je kombinacija prostora i muzike nekonvencionalna, odnosno, ne sreće se tako često.
U redu, doom metal, ili kako se god zove, u jednoj crkvi, nije baš pojava na koju nailaziš svaki dan, ali crkveni prostori, pored religiozne, imaju i drugu ulogu u zapadnom svijetu. Ljudi je iznajmljuju da bi se tu pravili koncerti, to nije ništa neobično. Naravno, nije uvijek lako naći crkvu koja je liberalna i koja dopušta svaki muzički stil, ali u svakom slučaju, nije kao kod nas, gdje su ljudi poput mene i tebe, za crkvene sluge satanisti, a isti ti ljudi imaju pedofilske sklonosti. To je paradoks sam za sebe.
Crkve i takvi prostori, u koncetrnoj ulozi, imaju zaista posebnu atmosferu i tišinu, drukčiju od bilo kojeg drugog prostora i najviše mi se svidja mir koji pružaju. Pored toga, stepen koncentracije na muzičko djelo u crkvi je mnogo veći nego u klasičnim koncertnim prostorima, vjerovatno zbog toga što većina ljudi, ateista ili agnostika, nebitno, imaju ogromno poštovanje prema crkvi kao prostoru i njegovoj stvarnoj i izvornoj namjeni.
To je ogromna prednost crkvenih prostora.

Sad jedno, možda striktno nevezano pitanje... Gdje ti kao akademski glazbenik vidiš budućnost današnje popularne scene i svih ovih retro stilova koji prvenstveno dolaze iz Britanije? Naime, ovo pitanje ti postavljam jer se pojavilo mišljenje, posebno ono koje dolazi iz NME-a da je bolje biti 'mlad, a star', nego li 'svoj' bez obzira na individualne afinitete. Nadam se da razumiješ pitanje...

KAJKUT: Ne mogu da odgovorim na ovo pitanje jer popularnu scenu ne pratim više. Britanska popularna scena mi je bila interesantna 90-ih, u vrijeme prvog albuma Oasis koji je zaista fantastičan rock'n'roll album. Tad sam bio klinac i logično da me interesovao taj pokret, koji je nastao poslije grunge-a.
Retro je nešto što se moralo desiti u popularnoj muzici jer se pojavila mogućnost dosade i prezasićenja, kao i punk krajem 70-ih. Ako pogledaš u retrospektivi, i punk je bio retro onoga što su započeli The Rolling Stones nastavili The Stooges i MC5, s tim da je donio i mnogo toga novog. Današnji retro je teško bilo kako klasifikivati kao i pronaći razloge njegovog nastajanja. Sa reunionima je isti problem. To je čista psihologija, da većina reuniona ne predstavlja ništa posebno, dok ih je tek nekolicina onih pravih, muzičkih reuniona.
Mlad, a star, ne znam kako da prokomentarišem ovo. To je vjerovatno ona filozofija da Neil Young i Bob Dylan i dalje izdaju odlične albume, čak i poslije toliko godina na sceni, što je u principu i tačno.
Današnji NME je puno konzervativniji od onog prije par decenija, to je bar moje mišljenje. Činjenica je i da upravo oni kreiraju rock and roll istoriju. Koliko samo dobrih bendova postoji za koje ni ti ni ja nismo čuli. Dovoljno je samo da prosurfaš myspace-om.
Ono što se danas susreće u muzičkom biznisu je klasično lobiranje. Ono je, vjerovatno, bilo prisutno i ranije, ali sigurno ne u tolikoj količini, tako da mislim da je to jedan od razloga zašto je stanje danas kakvo jeste.
Kapitalizam je učinio, i još čini svoje.

Mogli bi dugo razglabati o činjenicama koje razdiru današnji glazbeni stalež... Jednom prilikom si mi pričao da si čitao memoare, tj. autobiografsku knjigu Kraftwerk gdje se govori o tome da je ta legendarna četvorka dolazila svaki dan u studio i uglavnom raspravljala o glazbi, njezinoj funkciji, zadatku, ulozi u kulturi... Bez obzira što se njihov direktan utjecaj ne osjeti u tvojem zvuku, koliko si ti samosvjestan, prije svega umjetnik, koji je spreman podariti neke nove relacije jer su one očigledne na tvoja dva solo albuma?

KAJKUT: Huh, istorija je pokazala da su oni koji su najmanje razmišljali o tome da budu originalni promijenili svijet. Ne obraćam posebnu pažnju na to nego zaista radim onako kako u određenom momentu mislim i osjećam da treba. To je dovoljno naporno i iziskukje jako puno energije, da bih uopšte bio u stanju razmišljati o tome da li je to nešto novo ili ne.
Kraftwerk nisu morali puno da brinu oko toga jer su oni definitivno uvijek bili posebna priča u pop muzici, baš zbog svog specifičnog načina kreativnosti. Nazvao bi ih prvim pravim intelektualcima u pop muzici jer je njihov pristup kreativnom nije uključivao samo intuiciju nego i ogroman stepen razmišljanja. Vjerovatno zato što su bili angažovani i u drugim vrstama umjetnosti kao što je arhitektura i vizuelna prezentacija. To je karakteristično za njemačku muziku ne samo tog doba tog vremena, nego generalno govoreći. Kraftwerk su razmišljali ne samo o muzici kojoj stvaraju nego i kompletnoj vizuelnoj prezentaciji svoje umjetnosti. Sve što su predvidjeli se ostvarilo, pogotovo u sferi moderne tehnologije.
Odgovor na ovo pitanje, velikim dijelom takođe leži u lobiranju koje sam gore spomenuo. Radiohead nikad ne bi postali toliko velik i bitan bend da ih britanska štampa nije forsirala. Oni su, krajem 90-ih, u vrijeme kad je trip hop umirao a gitarska muzika već odavno bila na hiatusu, bili dovoljno pop, a sa druge strane dovoljno eksperimentalni da bi ponudili "nešto novo", i na osnovu toga su precijenjeni.
Naravno, ne sporim autorski talenat Thom Yorke-a, međutim, postoje puno originalniji bendovi od Radiohead, samo što nisu dovoljno poznati jer industrija iz dobro poznatih razloga, nije zaiteresovana za njih. Ne smijemo zaboraviti tezu 'trbuhom za kruhom'.

Sada jedno stereotipno pitanje na koje baš ne vole odgovarati umjetnici, ali... Koji su tvoji utjecaji? Šta je od svih onih gomila izvođača iz bliže i dalje prošlosti najviše utjecalo na tebe i tvoj rad?

KAJKUT: Znam da je to najgore pitanje koje nekome možeš da postaviš, ali ja o svojim uticajima govorim rado i naširoko.
Uticaji su veoma različiti, moj prvi album koji sam kupio je bio album "You Can Dance", od Madonne, album remiksa i dub verzija njenih prethodnih hitova. Mislim da je taj album iz nekoliko razloga bio preloman, jer sadrzi čitavu enciklopediju zvukova koji su meni tada (kad sam imao 4 godine) bili veoma čudni ali i veoma intrigantni i privlačni. Isto tako, dosta muzike iz 80-ih godina je tada uticalo na mene, pretežno stvari koje su sadržavale čudne sintisajzere u kombinaciji sa dobrim melodijama, Eurythmics ili Kim Wilde. To je zaista bio kamen temeljac za moje interesovanje o eksperimentalnoj muzici, koliko god to nevjerovatno zvučalo.
Pomenuti Madonnin album je veoma važan i sa aspekta proširene forme, jer pjesme su uglavnom preko sedam minuta, znači duplo duže od klasične pop forme. Odatle potiče moja privrženost razvlačenju i potpunosti sadržaja, odnosno, ljubav prema eksperimentisanju "na jednom mjestu".
Ne znam koji je bio sledeći prelomni trenutak u konstrukciji mog muzičkog ukusa, ali sledeće čega se sjećam je bila kaseta Azre, "Sunčana strana ulice", i to drugi dio. Pošto je kaseta bila prvo izdanje Jugotona, znači da je bila veoma stara i da je sadržavala puno srednjih frekvencija, što će reći da je cjelokupna zvučna slika bila veoma mutna. U tim uslovima sam čuo bas riff "Poljska u mom srcu", što je bila prva istinska psihodelija koju sam čuo a koje se sjećam. Dodajući tome još čudniju gitaru, sulud ton bubnja i najčudniju produkciju u Ex Yu, mogu reći da je ta pjesma zaista nešto posebno. Naravno, kompletan album je remek-djelo, kao i sve od Azre do holandske faze.
Leb i sol su jako važni za to vrijeme, albumi "Ručni rad", koji je pobudio moje afinitete prema kompleksnoj muzici i aranžmanima, kao i njegov nasljednik, album "Beskonačno", njihovo shvatanje new wavea, veoma psihodelično i instrumentalno minimalno ostvarenje sa isto tako specifičnom produkcijom.
To vodi ravno do prvog (i kasnije drugog) albuma Discipline Kičme koji smatram zaista najoriginalnijim ostvarenjem Ex Yu diskografije, sa muzičkog aspekta.
Potpuno sulud album, bolesna instrumentacija, najinovativniji rifovi u našoj diskografiji.
Led Zeppelin su takođe bili jako bitni, isto tako zbog svoje ogromne otvorenosti prema eksperimentu, posebno u koncertnoj varijanti. Sama pomisao na to da na koncertu pjesmu koja traje sedam minuta ("No quarter"), produžiš na četrdeset vremena, a pritom zadržati pažnju slušaoca, to je zaista fenomenalno, nevezano za to da li su, a jesu, određene supstance bile u upotrebi.
King Crimson su bili jako bitni za mene. Ako su Kraftwerk najveći kolektivni mislioci svog doba, onda je Robert Fripp najveći individualni, zajedno sa Brian Eno-om, naravno. Njegovi intervjui iz tog doba su nevjerovatni. King Crimson su zaista začetnici math rock-a, nikad ih nisam stavljao u isti koš sa Yes ili Emerson, Lake and Palmer i dan-danas ne razumijem zašto ih ljudi guraju u društvo sa tim bendovima. Oni su zaista univerzum za sebe, pogotovo faza od 1972. do 1974. Tool i masa drugih bendova im jako puno duguje, samo toga ljudi nisu svjesni. U principu, jako potcijenjen bend, štaviše, ne toliko potcijenjen koliko neshvaćen. Nevjerovatno da su pjesme "Red", "Starless" i "Fracture" snimljene u to vrijeme.
U periodu srednje škole me intenzivno privlačio Miles Davis, naravno iz svoje eksperimentalne faze (1968-1975), tada sam takođe slušao i Mahavishnu Orchestra, u neograničenim količinama, posebno prvi album i orkestralni album. Free jazz, rani katalog ECM, do 1980 godine koji je prepun psihodelije, Keith Jarrett-a, što je bio osnov za otvaranje puteva klasičnoj muzici XX vijeka, za šta je kriv niko drugi do Erik Satie. Iako je među "klasičarima" potpuno potcijenjen i ismijan, Satie me odveo direktno do John Cage-a, koji je, ustvari, Satijev rad spasio od zaborava, a Cage opet do nove bečke škole (Schoenberg, Berg, Webern), oni do serijalizma i punktualizma (Messiaen, Stockhausen, Ligeti, Penderecki). To je bila dobra osnova za moje studiranje u Grazu, gdje je cijela ekipa bila okrenuta novijim stremljenjima (Lachenmann, Sciarrino, Furrer).
Paralelno sa jazzom, tada je svoj ogroman uticaj na mene izvršio kraut-rock. Naime, u to vrijeme u Banja Luci je objavljena malena brošura Kraut-Rock, autora Bore Petkovića. Jedan od odgovornih za taj poduhvat je Dragan Vuković, koga ćemo kasnije spomenuti.
Iz današnje perspektive je nevjerovatno u tom periodu (kraj 90-ih), na tom mjestu, uraditi tako nešto. Tad sam se muvao sa ekipom starijih koja je posjedovala kolekciju Can, Faust, dok sam Tangerine Dream i Kraftwerk otkrio sam.
Presudnu ulogu, ne samo za to vrijeme nego do dana današnjeg, odigrao je prvi album Neu! "Hallogallo" je, vjerovatno, najvažniji muzički komad koji sam čuo jer sam tad shvatio koliko mi znači monotonija i koliko taj muzički fenomen može da ponudi.
Moj dolazak u Graz je, naravno, priča za sebe. Tu sam odgledao više koncerata sa lap-topom nego normalnih koncerata,što za moj primitivni um nije mala stvar.
Graz je prepun dobrih muzičara i od tada potpuno drugim očima posmatram muziku.
Tu sam otkrio kompletan doom pravac, kao i experimentalni metal, Skin Graft Records i sve label-e u tom fazonu, Ipecac, Conspiracy, Aurora Borealis, itd., kao i birminghamsku elektronsku scenu (Justin Broadrick, Mick Harris, znači Godflesh, Scorn, Techno Animal, Lull, Quoit, Ice).
Ovi bendovi su već nekoliko godina moja glavna preokupacija, kao i bendovi Mizar i Anastasia, posebno ovaj drugi. Moj novi album je, na neki način, moj vizija kako je Anastasia trebala da zvuči poslije mega-potcijenjenog albuma "Nocturnal". Anastasia je zaista veoma važna za mene.
Svi ovi izvođači su, manje ili više, bili aktuelni u određenim periodima. Međutim, kad sam kao mali pogledao Jimi Hendrix Experience at Monterey Pop Festival, od tog trenutka je Hendrix u manjim ili većim intenzitetima uvijek prisutan.
On je definitivno početak noisea u pop muzici. Nemam riječi koje mogu da opišu osjećaj kad slučam "Machine Gun". Za mene lično, vrhunac pop muzike. Hendrix je zaista najvažniji muzičar za mene ikad. Muzičar! Gitarista u svakom slučaju, ali muzičar, po količini intuicije i dubine kojom pristupa muzici.
Kao što vidiš, o uticajima i korijenima rado pričam. Neki su sigurno prestali čitati intervju. Vratimo se na početak i tvoje ognjište, Banja Luku. Gdje ti vidiš sebe u svojoj rodnoj sredini?

KAJKUT: Definitivno nigdje i o tome sam davno prestao da razmišljam. Tamo je sve u znaku politike i svako ko nešto želi da radi mora da na bilo koji način bude politički aktivan da bi išta ozbiljno morao da uradi. Tako da me taj prostor uopšte ne interesuje, bar za sada.
Ali, ne mora ništa da znači. Stvari se mijenjaju. Možda meni neko ponudi fenomenalne uslove za rad i egzistenciju pa se nešto i desi, kao što je bio slučaj sa Pierre Boulezom, francuskim kompozitorom i dirigentom koji je dugo vremena radio u Njemačkoj sa Stockhausenom, kada mu je francuski lobi ponudio da konačno pređe u Pariz i dodijelio mu skoro neograničena sredstva na raspolaganje. Tako je nastao čuveni studio Ircam, a Boulez je danas jedan od glavnih ljudi ne samo za muzičku scenu u Francuskoj, nego jedan od glavnih ljudi za francusku kulturu uopšte.
Što se Bosne i Hercegovine tiče, to je zemlja koja je, kao i sve ostale zemlje u regiji, u tranziciji, zemlja koja nema nikakvih kulturnih ambicija, osim onih kurtoaznih koje mora da ispoštuje, a koji su opet ispolitizovani do granice nemogućeg.
I to je zaista prostor kome je kultura na zadnjem mjestu i jako dugo vremena treba da prođe da bi se neke stvari počele razvijati normalno. Obzirom na krvavu prošlost kroz koju je ta zemlja prolazila, u tom dugom vremenskom periodu koji slijedi, desiće se još poneki rat, pa obnova, pa rat, pa obnova i tako u krug...
Sve onako kako je Andrić opisao...

Ima li interesa za tvoj rad u Banja Luci, osim DJ Vuka (Dragan Vuković) koji je bio jedan od tvojih rijetkih sugrađana koji te između ostalog promovirao na radio emisiji 'Anatomija zvuka'?

KAJKUT: Dragan i ja se poznajemo jako dugo, još iz vremena kad sam kao desetogodišnjak od njega kupovao licencna vinilna izdanja Pink Floyd i sličnih bendova. Od tada su nam se putevi više puta ukrštali jer je mojim bendovima organizovao koncerte i turneje kojih se danas rado sjećam.
Nikad nismo prekidali kontakt, tako da je bilo sasvim logično da je on praktično jedina osoba koja se interesuje za moj rad i prezentuje ga javno ako, je u mogućnosti, čak i kad mu se moj rad ne sviđa, a to je najčešće slučaj, hahaha.
Iskren da budem, nisam primjetio neku posebnu zainteresovanost za moj rad u mom rodnom gradu, osim par mojih dobrih prijatelja koje mogu da nabrojim na prste jedne ruke. Jedan od razloga je i sigurno taj što se apsolutno nisam ni trudio da taj interes probudim. Čak, štaviše, pokušao sam da ugušim potencijalno interesovanje javnosti za moj rad odbijajući par ponuda za intervju, jer jednostavno sebe sve manje vidim kao dio tamnošnjeg "kulturnog" miljea koji u principu ne postoji.
U tom smislu, u najavama za koncert u Zagrebu se predstavljam da sam iz Austrije jer mi je tamo, na neki način, baza.
Ja sam fizički veoma malo prisutan na onim prostorima, a i da sam prisutan, ne bih imao posebno vrijednu publiku koja bi probudila želju u meni da im se na bilo koji način predstavim. Naravno, ne potcjenjujem nikoga, jednostavno su moja iskustva takva.
Banja Luka je, na neki način, fenomen od grada, ili se dešava nešto zaista dobro, ili se ništa ne dešava. Nema sredine.
Evo sad, u junu mjesecu, Laibach će na otvorenom prostoru imati dva koncerta u dva dana. Prvi dan sviraju Bachov "Kunst der Fuge", a drugi dan regularni Laibach program.
Zamisli taj koncept. Laibach, u nekakvoj Banja Luci, svira svoje kontroverzne obrade Bacha, na otvorenom prostoru čiji je kapacitet 5000 ljudi.
Skidam kapu realizatoru ideje, hahaha!
U principu, izgleda da je za stranca lakše da napravi karijeru napolju nego u sopstvenoj sredini.
Žedno Uho i poslednji događaji oko tog fenomenalnog festivala su najbolji primjer za to.
Takav jedan grad kao što je Zagreb, nije smio da se spusti na taj nivo da se takav jedan festival bojkotuje, ili kako god to da nazovem.
Međutim, to nije ništa čudno, u gradovima se mijenja struktura ljudi, tako da u kulturnim odjeljenjima Zagreba i Banja Luke ne sjede ljudi koji su rođeni u tim gradovima, nego ljudi iz puno manjih sredina. Ne možemo od njih očekivati da razumiju da uho može da bude žedno.

Ispričaj nam, za primjer, šta se dogodilo kada si morao skratiti praizvedbu prvijenca "The Compromise Is Not Possible" u sklopu Horfest festivala 2005. godine u Grazu.

KAJKUT: Priča je jednostavna. Hoerfest je festival i kao svaki festival, sastoji se od nekoliko kompozicija i kad se stvara specijalno za neki festival, postoji vremensko ograničenje koje treba da se poštuje da bi festival mogao vremenski da se organizuje. Te godine je Hoerfest bio i na više lokacija u gradu, što je dodatni organizacijski poduhvat.
Komponujući "The compromise is not possible", nisam obraćao pažnju na to, jednostavno sam radio i tako potpuno izgubio pojam o vremenu. Na generalnoj probi smo ustanovili da komad traje duplo duže od dozvoljenog. Organizator Peter Jakober, inače moj dobar prijatelj, je dobio nervni slom jer je festival snimala austrijska državna radio stanica i sve je moralo biti vremenski perfektno.
Tako da smo morali da skratimo kompoziciju što nikako nije bilo u skladu sa nazivom iste. Dodatni problem je predstavljalo i to što je kompozicija izvođena u ponoć, a obzirom na to je je veoma glasna i da u tim uslovima crkva doslovno zvoni, postojao je strah da policija prekine izvođenje, jer je crkva u naseljenom dijelu grada. Međutim, sve je proteklo u najboljem redu.
Prije nekoliko mjeseci, poslije izvođenja "The compromise" u Linzu, organizator je dobio pismenu žalbu od crkve zbog sadržaja kompozicije, žaleći se na "monotoniju, agresivne zvukove, nemuzikalno pjevanje" itd.
Danas taj tekst koristim kao promotivni materijal.

Da li na današnjoj sceni (govorim o generaciji muzičara rođenih 1980-1990), bez obzira bila ona underground ili 'over', znaš za glazbenike koji umiju svirati i komponirati po notama? I koliko je bitno poznavati određenu glazbenu domenu koju umjetnik može pretvoriti s nota u zvuk i obratno?

KAJKUT: Hendrix nije znao note.
Ako znaš note, najveća umjetnost je u tome da ne postaneš njihov rob, kao što je slučaj sa većinom kompozitora današnjice, koji se puno više bave matematikom nego nastalim zvučnim rezultatom.
Većina ljudi koje poznajem, a koji su dio undergrounda, poznaju note, što puno olakšava rad sa njima. Kad radim sa nekima ko ne poznaje note onda se baziramo na šifre i na intuiciju. To podjednako dobro funkcioniše.

Smatraš li svoj rad umjetnošću? Pitam zato jer je očito da tvoja glazba nije zabava uz koju bi se moglo drmusati glavama, tancati pogo i skakati s pozornice...

KAJKUT: Za mene su The Jesus Lizard potpuna umjetnost. A uživo ta umjetnost dobija još veće značenje svaki put kad David Yow odradi stage diving.
Muziku koja je predmet mog interesovanja ne dijelim na zabavnu i edukativnu, iako to ona jeste, za većinu konzumenata. To radim u situacijama kad muziku slušam da bih se opustio. To se, međutim, rijetko dešava.
To je profesionalna deformacija.

Momentalno si dio Wire Globe Recordings, male austrijske independent etikete. Pokušaj njihov rad usporediti sa ex-Yu izdavačima, barem iz onog aspekta kojeg ti poznaješ...

KAJKUT: Teško. Prije svega jer ne poznajem nešto puno nezavisnih izdavača u Ex Yu. Činjenica je da se kroz digitalizaciju života i masovnu upotrebu kompjutera, dosta ljudi okrenulo stvaranju muzike, čak i oni koji to i ne bi trebalo da rade. Naročito u elektronskoj muzici, pogotovo dubstep-u koji je jako popularan zadnjih godina.
To je razlog zašto se neki ljudi, koji imaju više talenta za izdavaštvo, okreću kreacijama, jer je postalo isuviše lagano. To je pogotovo kod nas problem.
Ako pogledaš unazad, opet dolazimo do Zdenka Franjića koji je, na neki način, jedini pravi nezavisni izdavač. Ne smijemo yaboraviti ni Earwing records, kao ni Moonlee i God bless this mess.
Početkom 90-ih je postojala nezavisna izdavačka scena u Srbiji, čak su izdavali vinile.
Danas izdavaštvo izgleda nije toliko popularno. Postoji jedan intersantan makedonski izdavač, Fuck Yoga. Izdao je vinil od Moss! To je sjajno!
Opet kažem, nisam baš kompetentan da odgovorim na pitanje jer ne poznajem okolnosti.
U Austriji to dosta dobro fukncioniše. Postoji nekoliko independent izdavača koji imaju simboličnu finansijsku podršku udruženja koja su otvorena ka alternativnoj muzici, tako da može dosta toga da se odradi.
Kod nas je alternativna kultura na najnižem mogućem nivou, tako da nije čudno što je sve krenulo naopako.
Čudim se da je Žedno uho doživjelo toliko godina jer kod nas sve što nema finansijsku korist, ne budi interesovanje onih koji finansiraju.
Tranzicija, kao i promjene strukture stanovništva su glavni razlozi za to. Kao u mom prethodnom odgovoru.

S rakursa tvojeg poznavanja ovozemne ex-Yu scene, što te se najviše dojmilo u 21. stoljeću? Stoposto sam siguran da nisu Goribor...

KAJKUT: Ovo pitanje definitivno smatram provokacijom, obzirom da dobro znaš moj stav oko benda Goribor. Međutim, moj stav nije važan. Generalno, nisam dio pomodarstva tako sve što je na bilo koji način izvikano, kao što je slučaj sa novom srpskom scenom u Srbiji i sastavima Let3, Hladno Pivo u Hrvatskoj, meni nije posebno interesantno. Naravno, ako ciljaš na bendove takvog kalibra.
Ne mogu da navedem puno imena iz prostog razloga što nemam puno informacija. Bendovi koji bi meni mogli biti interesantni su najčešće veoma nepoznati.
Gorepomenute izdavačke kuće imaju odlične bendove.
Dijelimo isto mišljenje da su Andrija iz Livna, ne samo najinteresantniji bosanski bend, nego jedan od najinteresantnijih bendova Ex Yu trenutno.
Kada bi se navukli na ekstazi, definitivno bi mogli da snimaju za Skin Graft Records, hahahaha.

Vratimo se nazad na tvoju glazbu. Prvi album "The Compromise Is Not Possible" je stanoviti doom-metal. Kakvi su odjeci tog rada danas nakon gotovo pune dvije godine?

KAJKUT: Jako pozitivni. Barem kritike i reakcije ljudi koje sam do sada dobio. "The Compromise is not possible" dobija svoje puno značenje živom izvedbom, iako sam jako zadovoljan kako ploča zvuči, mada je vinilni rez prilično prosječan.
Budići da je Wire Globe mali label koji je tek u usponu, "Compromise" će širu publiku dostizati vremenom, u zavisnosti od razvoja label-a, kao i mog sopstvenog. Isti slučaj je sa novim albumom.

E, sad ovako. Stalno me muči jedna stvar kod "Compromise" albuma... Oni gitaristički riffovi koje je odsvirao tvoj kolega Robert Lepenik iz The Striggles nakon mini operne arije Christine Scherzer čine mi se kao da su uglazbljena instrumentalna sofistikacija nikad otpjevanih slogova 'com-pro-mi-se-is-not-po-ssi-bi-le' iliti 'com-pro-majs-is-not-po-sibl'. Ili si ja to umišljam uslijed cijelokupne impresije? Na što se ustvari 'kompromis' odnosi?

KAJKUT: Interesantna interpretacija u svakom slučaju.
Možeš i tako da posmatraš, naravno, iako to nije tako zamišljeno. "Compromise" se ne odnosi na nešto konkretno, iako mnogi ljudi to posmatraju kao moj manifest nekoga ko ne pravi kompromise. Svaki umjetnik pravi kompromise. Možemo mi da se lažemo i zavaravamo ali to je fakt i niko ne može da mu ubijedi u suprotno.
Od današnjih kompozitora čujem kako su svi beskompromisni i kako štite svoje ideje od spoljašnjih uticaja, pogotovo kad je u pitanju realizacija.
To definitivno nije tačno. Ne vjerujem da postoje ljudi koji će rizikovati neki umjetnički projekat velikih proporcija zarad sopstvenog ega.
Nema naročite potrebe za tim, a kao što rekoh, to nije ni moguće. A današnji kompozitori su jako često u tom fazonu. Kod većine je prisutan strah od sopstvenih ideja.

Umjetnost smo dotaknuli, a što je s avangardom? Gdje ti vidiš svoje mjesto u njoj?

KAJKUT: Pa i avangarda je umjetnost valjda? Barem onda dok je postojala kao teoretski pojam. Mislim da avangarda kao pojam, u Evropi postoji još samo njenim dijelovima koji kulturološki nisu dovoljno razvijeni, a to je jugo - istočni dio Evrope (Rusija, Balkan, eventualno Španija i Italija mada nisam siguran). Barem što se umjetnosti tiče, a o njoj pričamo cijelo vrijeme.
Germanski dio Evrope, kao i Francuska, koji teritorijalno zauzimaju najveći dio zapadnog kontinenta, ne računajući Ujedinjeno Kraljevstvo, u akademskim krugovima, odakle je riječ i potekla, ne upražnjavaju taj izraz, jednostavno jer su ga prerasli, i sve manje se bave definicijom određenih pokreta, naročito avangarde, jer je ponestalo odgovarajućih termina koji bi dobro opisali određeni stil. To je naravno moja percepcija. Moguće je da nisam u pravu.
Mislim da se danas umjetnost pravi bez obzira na klasifikovanje. Kada se ipak pokuša ostvariti neka klasifikacija, ona najčešće završava ne poređenju sa nečim što se u umjetnosti već desilo.
Tako da ne mogu da vidim sebe kao dio nečega što ne postoji.

Drugi album "Kajkyt" je ipak daleko drugačiji rad. Ne misliš li da će to zbuniti slušatelje kada jednog dana otkriju tvoje različite zvučne, a i stilske sklonosti? Uglavnom i sam znaš da publika preferira 'peglanje' i baš ne voli odstupanje od žanrovskih smjernica...

KAJKUT: Naravno da mi je poznat taj fenomen ali ja muziku ne pravim zbog publike nego zbog sebe. Sigurno da je publici teško da prati nečiji rad ako se taj neko stalno mijenja. Neko to naziva nedosljednošću i neuravnoteženošću. U mom slučaju je jednostavno tako da me jako puno stvari u muzici interesuje.
Zato poslednji album i jeste pod imenom Kajkyt, da bih koliko-toliko odvojio svoj novi rad od prethodnog a i da bih naznačio početak jednog projekta (ili one man benda) koji će u ovom muzičkom opredjeljenju da radi i dalje, nezavisno od svega drugog što inače radim. Neko to zove alter-ego. Ja ih imam nekoliko, za nekoliko različitih projekata.

Na tom drugom albumu pojavila se suradnja sa čuvenim Oktopusom iz Dalek. Slušajući album, nameće se jedna stvar - koliko je Oktopus ušao u atmosferu jer je nedvojbeno psihodelična koja mjestimice odgovara njegovom radu, odnosno, da li je nešto mijenjao u zvuku i harmonijama, prije svega syntha koji je jedan od vodećih elemenata strukture?

KAJKUT: Oktopus je prevenstveno bio zadužen za miks albuma. Zaslužan je i što je atmosfera na albumu još mračnija i teža nego što je to bilo u embrionalnoj fazi nastanka albuma, međutim, nije se miješao u kreativnu stranu albuma harmonske, melodijske ili ritmičke prirode jer to nije bio njegov posao.
Koliko se uspio identifikovati sa muzikom je pitanje, jer, de facto je Oktopus jedan od mnogobrojnih likova iz muzike koji su u principu biznismeni.
Na tome se zasnivala naša saradnja i to je sasvim u redu.
Svi mi jednog dana dođemo do tog stadijuma, pa čak i čuveni Steve Ablini, koji je veliki protivnik takvog sistema rada i takvog ophođenja sa muzikom.
Ali, jednostavno je tako. Ako bend hoće da ima Albinijev zvuk bubnja, mora da radi sa Albinijem u Electrical Audio studiju. Ja sam htio da imam malo Dalek atmosfere na albumu, platio sam i dobio. Klasičan biznis. Nema potrebe da to krijem.

Tu si ušao i u teritorij, tzv. 'izmišljenog' jezika, koji u tvojem slučaju jako lijepo i egzotično zvuči. Bez obzira što takav jezično-vokalni stil danas isporučuju Sigur Ros u sasvim drugačijim parametrima, a nekada su to znali rabiti Cocteau Twins, ipak mi se sve čini da to ima veze sa starom kraut-rock školom Faust koji su ponekad bili apstraktni u pogledu jezičnih barijera. Osobno, prvi puta sam čuo sličnu semantičku inspiraciju kod Talking Heads u pjesmi "I zimbra" davne 1979. godine i mislio sam da će jezična barijera u rocku (tada new-wave/post-punk) biti svedena na slobodno spajanje egzotike i suvremenosti u svrhu otkačene zabave za moždane vijuge. Međutim, ti si smirio strasti, i koliko mi se čini, nakon duljeg perioda na ex-Yu sceni (podsjetimo se Šarlo akrobate ili ne tako davno Cinkuša), ponovno si jezik pretvorio u nedokučivu enigmu kao da je došlo vrijeme rušenja kule Babilona kada je Bog pomiješao jezike narodima. Uvijek se na to gledalo iz oportunističkih aspekata kao smiješna strana povijesti, no što je tebe navelo da je napraviš na krajnje ozbiljan način koji čak izgleda kao da je jedan stvaran jezik?

KAJKUT: Dobro si to sve primjetio a naročito dobro formulisao.
Ovde opet moram da se vratim na svoju fasciniranost bendom Anastasia i generalno vizantijskim pojanjem i svim akustičkim efektima koje doživljavam kad slušam ovu muziku.
Kod Anastasie me, pored svega ostalog, veoma fascinirao jezik. Ništa drugo do zvučanje makedonskog jezika koji sam jako malo razumio. Jednostavno, to mi se sviđalo i htio sam da napravim neki tekst koji će da zvuči baš tako.
Obzirom da nisam tekstopisac, a naročito ne na makedonskom/staroslovenskom jeziku, pri realizaciji sam jednostavno počeo da izbacujem nekakav tekst, tako da je taj isti tekst, prvi eksperiment koji sam uradio na tom planu, ostao na albumu.
Tekst nema nikakvo značenje i samo je dio atmosfere.
Uživo je uvijek potpuno improvizovan i to mi je omiljeni segment živog izvođenja "Krsta".

Izašli su novi Massive Attack. Premda je to još prilično rano govoriti, kako ti se dojmio novi album?

KAJKUT: I ovo je provokativno pitanje a ti dobro znaš zbog čega. Novi album je možda najveće muzičko razočarenje koje sam doživio, jer sam, kao i mnogi, bio jako nestrpljiv da ga čujem, odnosno da čujem u kom će pravcu bend da se kreće i šta ću sledeće od njih da naučim.
"100th Window" je za mene veoma poseban album i nadao sam se da će nastaviti u tom pravcu da se razvijaju, ozbiljnija forma, ozbiljniji zvuk, instrumentacija i totalni mrak. Možda je moj problem taj što nisam pravi fan Massive Attack, nisam ljubitelj "Mezzanine", "Blue Lines" i "Protection", a problem Massive Attacka je "100th Window", gdje su u umjetničkom smislu prevazišli sami sebe, a u komercijalnom izvršili samoubistvo. Biće da je zaista problem u meni i mom shvatanju tog benda.
Definitivno smatram da su podlegli lošim kritikama za prethodni album tako da ih sa poslovne strane razumijem.
Muzički, album je potpuni debakl, veoma prosječan, čak najčešće ispod prosjeka, ne baš sretno organizovan minimalizam. Kao da su pokušali da idu stazama Portishead, s tim da del Naja, a pogotovo Damon Albarn i Andy Horace, nikad ne mogu biti harizmatični poput Beth Gibbons.
Možda treba da mu dam malo vremena. Nisam siguran.
Za "100th Window" sam im neizmjerno zahvalan.
Od svih likova koji su pravili radikalne stvari nakon komercijalnih uspjeha, jedino je Scott Walker ostao dosljedan sebi i svom ludilu.

I, da ne duljimo, možeš li nam barem djelomično otkriti planove narednog albuma?

KAJKUT: Započeo sam seriju 7 inch vinila sa klasičnim kompozicijama koji će spojiti dve potpuno različite sfere umjetnosti - akademsku (u pravom ili kvazi obliku, zavisi od percepcije), i subkulturnu, odnosno strip.
To će biti kratke kompozicije za solo instrumente (viola, gitara, bas, orgulje, glas, harfa, klarinet, flauta, violina) koje će imati omote u obliku stripova, odnosno ilustracija. Tu sarađujem sa genijalnim austrijskim ilustratorom Michael Hacker-om.
U drugoj polovini godine planiram da objavim remikse albuma "Krst", ako ne u vinilnom onda sigurno u digitalnom obliku. Remikse će raditi moje kolege iz The Striggles, Ab Hinc, KK Null iz Zeni Geva kao i Goran Trajkoski iz Anastasie.
Sa druge strane, planiram nekad da objavim jednu kompoziciju za flautu, klarinet, elektroniku i semplove.

Puno hvala Slobodane na ovom iscrpnom interviewu!

KAJKUT: Hvala Tebi na interesovanju i posvećenom prostoru!

horvi // 09/04/2010

PS: Kajkutov novi cd slušat će Hrvoje Mikuldaš iz Zagreba...