Iza ovog komičnog naziva albuma, biti će četvrti u Kajkutovoj karijeri ponovno se dešava nešto ekstravagantno. Vrlo slično njegovim prethodnim radovima, singlu "Glue Sniffer" (2010) i neobičnom minimalističkom EP-iju "City Of Bore/ Sick Nature" (2013) opet se igra post-minimalizmom, ali ovaj puta u vraški nategnutoj monotoniji koja jednostavno pršti, ma doslovce, od živog umiranja.

Jedini instrument ovdje je violončelo koje mantra samo uglavnom 4, a ponekad i više pravilno raspoređena tona u ljestvici i igra se njihovim inverzijama, taktovima, periodima i ritmom. Dakako, sve je to pravilno matematički raspoređeno u samo jednoj kompoziciji od gotovo punih sat vremena (58 i pol minuta), ima nekoliko odvojenih 'stavaka' (otprilike 7-8) i tako 'ciguli-miguli' po jedan kratki ton (ima ih i ponešto disonantno spojenih) taman baš ako netko hoće, iz čiste dokolice, može ih i brojiti. Onako, da mu nije dosadno.
Naravno, ovdje nema nikakve melodije, harmonije, dinamike, dramatike ili neznam čega drugoga. Nema niti backgrounda. Samo ogoljeni tonovi violončela kao da se djete igralo instrumentom i pigulilo gudalom u pravilno raspoređenim terminima. Međutim, nije to osnovni cilj ove glazbe. Ona upravo svojom dosadom i monotonijom bez ikakve koegzistentne priče, htjeli ili ne, izaziva reakciju. Uglavnom negativnu. Da je uz album priložena i neka storija kao što to uobičavaju eksperimentalisti i riječima predočiti svoje djelo na razmatranje, ovo bi se još i nekako dalo pregurati i analizirati, te bi si čovjek dao i na volju da preslušava više od 2 puta koliko je meni bilo potrebno da nešto barem konkretno napišem o ovome.

Naravno, ne budi lijen, konvertirao sam sav zvuk u jedan običan PC program da vidim kako to slikovito frekvencijski izgleda, čak sam 'simfoniju' odvrtio treći puta slušajući je naopačke (od kraja prema početku) i čak mi se učinila zanimljivijom mada sumnjam da je Kajkut išao do te mjere da nešto 'sakriveno' i znanstveno umjetnički predočava u ovome djelu. Tko hoće može ovo slušati i u 'reverse' izdanju ako se malo potrudi i sam si konvertira, a može se, po volji istovremeno slušati i običan 'play' + 'reverse', e onda je puno zanimljivije...

Nemojte me pitati čemu služi ova glazba jer se ne osjećam dovoljno kompetentnim da odgovorim na to pitanje. Mogu samo reći da je Kajkut ponovno napravio nešto neuobičajeno poigravši se čistim istraživačkim poduhvatom kome nije cilj okupljanje horde auditorija već je ovo rezultat njegovog kreativnog rada s kojime sustavno izlazi iz okvira moderne klasike u nešto sasvim novo i pionirski zvanično još uvijek nepriznato.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 29/05/2014