home > mjuzik > Bilb

kontakt | search |

THE STRIGGLES: Bilb (Rock Is Hell, 2015)

Razgovarao sam s jednim kolegom-frendom, provjerenim muzičarem, kompozitorom i jako dobrim znalcem r'n'r kulture o funkciji minimalističke strukture pjesama. Složili smo se da je vrlo naporna i degutantna kada kompozitor od tebe traži da stalno ponavljaš jedan te isti motiv, a ti bi se htio izraziti drugačije da pokažeš svoje umijeće. Kao kad te postave na gol da braniš mrežu: tu moraš biti i ne mrdaj od vratnica. A htio bi zabijati golove. E, pa nemože. Netko mora biti golman, netko stražar ili portir da čuva, netko smetlar, perač prozora ili čistaćica, a obično se za takve ljude smatra da su niži sloj i da se ne umiju kreativno izraziti jer nemaju dovoljno stručne naobrazbe ili predispozicije za neke bolje funkcije. Ne bih se složio u potpunosti.

Austrijski The Striggles pomno brišu pod, peru prozore, brane vratnice i budno stražare da u njihov r'n'r ne ulete neki virusi kakvih na svjetskoj sceni ima u izobilju. Oni su katalizatori smeća, recikliraju dosadne, pohabane i otrcane filtere rocka što u glavne vode izbacuju gomile neprocijeđenih otpadaka, do daske se šegače od svih umjetničkih poriva i na račun toga rade izuzetno nadahnutu novu, recikliranu umjetnost. Post-art. Funkcioniraju kao nevjerojatan programirani stroj pun stalnih repeticija na koje nadograđuju još nevjerojatnije efekte, ma tko bi znao kako ih samo proizvode ne mareći za kompleksnost, klasičnu melodičnost i ine postulate što se svode na manirizam pop kulture. Ali kao i u slučaju nevjerojatnog prošlog albuma "The Striggles" iz 2012. i trećeg "StriggCatMummy" iz 2011. (na Terapiji dobili 10/10), oni i ovdje opet imaju mnogo toga s pop figurama: pjesme im imaju klasičan obrazac strofa-refren-solo, no to je sasvim drugačija glazbena forma. U promotivnom press materijalu se sami sa sobom nadrealno sprdaju navodeći da su dosadni bend iz Graza što se labavo uklapa u montažne ladice rocka kopirajući mnogo toga svirajući kao Bon Jovi koji treba znati razlikovati Bryan Adamsa i obratno, te da ih boli kita što slušatelji misle o njima, ha-ha-ha! U kratkim crtama...

No, The Striggles su itekako inteligentan i uzbudljiv minimalistički rock bend koji graniči s onom lucidnošću muzike The Fall ili prvim inovacijama The Velvet Underground kada je Lou Reed rekao 'jedan akord je taman za rock, dva su kompleksna, a tri su već jazz'. Odnosno, ovi Austrijanci vole hipnotizirati drndajući poput Syd Barretta jedan akord, a tek povremeno dodati i neki drugi, koji put čak i treći, međutim stilski su posve drugačiji od svih navedenih gdje bi ritam sekcija najradije pobjegla u mišju rupu ili željela svirati nešto poput Bon Jovija i Bryan Adamsa jer tamo, kao ima mnogo uzbuđenja. Ajoj. Tako nešto dati u šake tezgarošu što ima visoko mišljenje o svojoj instrumentalizaciji da obradi bilo koju pjesmu s ovog albuma je ravno katastrofi. Jednom davno sam trubaču iz limene glazbe pustio Dali's Car album "The Waking Hour" jer ga je zanimala uloga Mick Karnovog fagota i fretless basa o kome sam mu pričao. Rekao mi je, pa koji ti je ovo kurac, samo se ponavlja c-dur? E, pa nije shvatio poantu...

Ovaj album takvim i mnogim, nebrojenim milijunima djeluje bezazleno glupo, nemuzikalno, neinventivno, šašavo i tko zna kako sve, a opet, alternativnim ili indie-rockerima ko' zadnja rupa na svirali. Svi su oni zaraženi virusima tradicionalne pop kulture koja se sama od sebe nudi u fahovima kao 'independent'. Smiješan je indie-rock Foals, Editors ili Arcade Fire, po čemu je to 'nezavisni rock'? Onakav da ne zavisi o bilo čemu drugome? Pa to su Roxy Music svirali još početkom 70-ih i nikad ih nitko nije smatrao alternativom, ali bome ovako kako sviraju The Striggles ne svira nitko na ovome svijetu. Ne. Pogrešno sam se izrazio. Ima ljudi iz modernih klasičnih teritorija što se poigravaju minimalizmom i živcima auditorija, a bili su nekad i Throbbing Gristle i Coil koji su znali odvaliti jednosatnu obrednu hipnozu za pišanje, sranje, pokazivanje čmarova i genitalija, te kojekakve perverzije pod krinkom nadri-umjetnosti s kojom su jako dobro baratali. I još njih nekolicina hrabrih suprotstavljajući se klišejima pojmovnika o 'glazbenoj ljepoti' i 'raskoši'. Evo samo primjer iz ex-Yu ostavštine: "Amerika" od Idola je upravo takav tip kompozicije koju preferiraju The Striggles.

Manje-više bend uzme jedan zanimljiv fragment i fila ga do iznemoglosti bez obzira bila to noise-rockom impregnirana uvodna stvarčina-bombetina "Huhu" (taman ko' JSBE s Elvisom kraljem, odnosno Martin Plassom), frenetičnim industrial/ kraut-rockom inficirana "Die nation" (taman u ritmu nekog jebeno dobrog Detroit minimal-techna a'la Jeff Mills što imitira najžešće Einsturzende Neubauten), funkom nafilana sprdačina "Lady Gaga's fashion line" kakvog se nisu sjetili niti Talking Heads na "Remain in Light" albumu, čudnovatog bluesa "Lick in my head" u kome pokazuju osjetne znakove kompleksnosti i de-kompozicijskih struktura lagano zalazeći u jazz improvizacije finiširajući u sludge/doom stilu. Ima i jazz mantri (vrlo lijepi 11-tominutni instrumental "Sesam sezam" s neočekivanim mahnitim breakovima), ali kad dođe instrumental "Ragtime" od punih 19 minuta, tu se više ne zna da li bend odvažno maršira korak po korak u nijemoj koloni kroz sumorno bespuće ili se namjerno zavitlava sa živcima slušatelja, no kako god, činjenica jest da je taj put beskonačan, možda naizgled besciljno uzaludan i ne vodi nikud, no već u narednoj "...something happened... something wild" se ipak nešto dešava na minimalističkoj osnovi.

Da se ne otkrivaju još neki vitalni detalji ovog čuda od suvremenog alternativnog rocka obavijenog s nekoliko žanrovskih referenci, The Striggles su ponovno napravili izuzetno hrabro djelo za još hrabriji auditorij koji ima sklonosti ka istraživanju vlastitih živaca. Oni koji će se zaustaviti nakon pete-šeste minute "Ragtime" ili neke druge kompozicije, neće doživjeti radost završne 'drajverske' nu-jazzy psihodelije "Net daham" koja se kružno nastavlja na početak priče, a oni pak, daleko odvažniji pronaći će brda uzbuđenja kakva im konvencionalni alter-rock (smiješne li teze) tek u rijetkim prilikama može priuštiti.

Naslovi: 1.Huhu, 2.Die nation, 3.Lady Gaga's fashion line, 4.Lick in my head, 5.DC weg, 6.Sesam sezam, 7.Question, 8.Ragtime, 9. ...something happened... something wild, 10.Pig gesicht, 11.Net daham

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 09/12/2015

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Mystic Sons

MYSTIC SONS: Mystic Sons (2018)

| 22/09/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Nomadi

SIDDHARTA: Nomadi (2018)

| 21/09/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Phase IV / Here Come... / Recollection of What Never Was / Times to Come

PHAL:ANGST / TOMMY AND THE COMMIES / THE CLOUDS WILL CLEAR / LOVE MACHINE: Phase IV / Here Come... / Recollection of What Never Was / Times to Come (2018)

| 21/09/2018 | pedja |

>> opširnije


cover: Amaryllis

CATCHLIGHT: Amaryllis (2018)

| 20/09/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Bela ptica, crn bran

PIKOLOMINI: Bela ptica, crn bran (2018)

| 19/09/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*