Pa zar su već prošle 4 godine od "Krsta"? Kako vrijeme leti...

Pogađate. Stigao je nastavak Kajkutovog službenog drugog albuma, onog kojeg je miksao Oktopus iz Dalek. A imao je taj album, zvaničnim naslovom "Kajkyt" i svoj remake u obliku "Kajkyt Krst Remixes" (2011) koji je meni osobno bio vrlo dosadan i monoton.

Enivej, ovaj njegov službeno treći solo album nastavak je razgradnje alternativnih pop shema trip-hopa kojeg je provukao kroz 8 kompozicija jednostavno označenih rimskim brojkama. Ponovno koristi vokalna mantranja nadahnut semantikom makedonskog jezika, a ako se malo bolje unesete u njih, primijetiti će te da tu ima i nekih adekvatnih, sadržajnih stihova o golemoj tuzi (komad "II" uvijen skoro do drone/doom ritma). I o još koječemu, onako atmosferično između svih tih mantri. Uglavnom tužno i mračno.

Uz veliku potporu programiranih ritmova i organske tehnologije (bas gitara, disonantne gitarske distorzije, synth), defilira psihodeličan dekor u vrlo tromim intervalima globalno jednostavnog aranžmanskog kostura na kojeg su samo nadodane vodeće harmonijske konfiguracije koje se izmjenjuju od komada do komada. Negdje su to samo drajverske harme syntha ("III"), negdje partitura za udaraljke i ritmičke programe u tromoj igri što zvuči vrlo prostorno i pomalo avangardno u sklopu popa ("IV"), a negdje su to i konkretne, čvrste i kompaktne pjesme na koje se može i zađuskati na nekom chill-out partyiju (meni osobno odlična "V" s gitarskim stoner mantrama i "VI" s nadosnimljenim 'duet' vokalom u glavnoj ulozi i bogatom ritmikom). Usput, samo jedna napomena kada će te gledati priloženi video: ne gasite ga jer prilično dugo vremena na ekranu osim mraka nema ničega. 'Ono nešto' dolazi kasnije.



Ali zna se kako to obično biva kad se igrom prilika nađete na nekom sličnom afteru ili eveningu gdje je DJ zaokupljen recimo trip-hopom i chill-out glazbom. Narendžeri vam takvih blesavoća koje nemaju veze s mozgom, a kad ga priupitate ima li kojim slučajem Dalek, Massive Attack, The Orb, David Sylviana ili nešto slično, dobijete odgovor koji vas ošine kao da ste zadnja seljačina koja ništa ne konta, a da je njegov repertoar sastavljen isključivo od najnovijih i najmodernijih izdanja koja u tvoju selendru neće doći niti nakon XY izlazaka sunca. Imao sam tako kroz posljednjih tridesetak godina susretati izuzetne idiote i sirotinju u glavi za DJ pultom, a neke od njihovih set-lista sam uspio sačuvati bilo da je riječ o miksanim audio-kasetama ili cd-ovima na kojima su se pronašle gomile 'žnj' imena i izvođača koji ama baš nikada ništa, pa čak niti u datom momentu 'slave' nisu značila na karti glazbene scene. Neke od tih 'popularnih' imena pokušavao sam bezuspješno tražiti na internetu, ali o gotovo niti jednom nisam pronašao slovo mada su mnogi od njih djelovali u 90-im godinama. Da su kome išta značili, netko bi ih spomenuo, a da pitate nekog današnjeg DJ-a ima li Kajkuta, dobili bi ste vjerojatno odgovor sa psovkom - 'jel' ti to mene prcaš'. Ili nešto slično.

Kako god, Kajkut je svoje mjesto već pronašao na glazbenoj karti i on za svoju budućnost ne mora brinuti da će poput gomile autsajdera i nekih hirovitih zvijezdica pasti u zaborav. O njemu će se raspredati jako dugo tokom života, a vjerojatna mu je namjera i nakon toga. Momentalno ga zna još uvijek uski krug publike, ali pustimo sad to. Umjetnost koju je ovdje izgradio na osnovnim referencama pripadajućeg žanra transplantirao je na još neka sukladna područja (primjerice post-industrial, doom i spomenuti drone) s intenzivnim autorskim legitimitetom kakvim se u principu i pristupa kada se obogaćuje i razvija ne samo kompozitorska vještina već i sama kurentna scena.

Malen, ali primjetan korak naprijed.

Naslovi: 1.I, 2.II, 3.III, 4.IV, 5.V, 6.VI, 7.VII, 8.VIII

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 18/09/2013