Ono što Kajkuta definitivno odvaja od bilo kakve stilsko-žanrovske pripadnosti jest nekonvencionalnost izraza, pristupa i artističkog performansa. S njime nikad niste sigurni što vam može ponuditi, vječito eksperimentira, radi kojekakve egzibicije, ide iz krajnosti u krajnost, takoreći, kako ga koji puta 'lupi' muza inspiracije, ali ipak svaki put stvori nešto neobično, intrigantno, minimalistički ogoljeno, posve van bilo kakvih standarda da se slušatelj pita do koje granice seže pojmovnik sazvučja (akorda) da bi se mogla percipirati teza o nekoj glazbi pod kojom se obično smatra nešto 'tonski lijepo' oblikovano s melodijama, harmonijama, ritmikom, odnosno klasičnim klišejima koji ulaze u stereotipnu domenu artistički dizajniranog tonaliteta. Zaboravimo li na ekstremne zvukove, nabrijane tempove, breakove, koncipirane konceptualiste, kompleksne aranžmane i ine velebno-monumentalne gordosti u koje umjetnici zalaze ne bi li postigli savršenstvo, sofisticiranost sa što većim kreativnim bogatstvom poput zapetljanih jezičnih gramatičkih formi (pokušajte uroniti u primjerice finski, estonski ili madžarski jezik, suočiti će te se s cijelim nizom vrlo teških i zamršenih pravila), tako Kajkut na svome novom, 50-to minutnom albumu šamara s drastično drugačijim pristupom koji naizgled zavarava da je riječ o nekoj arhaično-primitivnoj fikciji mračnog i vrlo dosadnog sanjarenja bez ikakvog elana. Njemu kao umjetniku je svakako stalo da takav dojam emotivnog raspoloženja prenese na slušatelja kroz dva vrlo dugačka instrumentalna komada izuzetno sporog i mlohavog tempa u kome se duboki bas piano registri Anton Polka prate s naizgled nehajnim udarcima prigušenog živog bubnja Istok Klemena sastavljenog od doboša i bas pedale.

Muzika je, ono što se u slobodnom prevodu kaže 'umiranje', kao što su mu bili i neki prethodni radovi. Vrlo je spora, prvi dio "A terrible fake" ima još nekih melodičnih staccato sekvenci, ali drugi "Terrible dub" em što izlazi izvan klišeja 'dub' u strašno trome disonantne basova piana koji samo što ne utihnu u fade-out kompaktibilnosti poput kombinacije doom/drone arta fiksiranog za neku horror kulisu mračnih psycho filmova Lars Von Triera s eksplicitnim ili implicitnim scenama, nebitno je, čak se može i izvući poneka pouka, poput filma "Nymphomaniac" gdje na završetku prvog dijela Charlotte Gainsbourg kaže 'ne osjećam ništa' niti nakon tisuća poseksanih muškaraca, a Kajkut je Slobod(a)no mogao nadodati 'osjećam ništa'. I to je osjećaj. Praznina. Ona ima emocije proizašle iz tko zna čega, hipotetski bi bilo sasvim neadekvatno nagađati poticaj za stvaranje takvog senzibiliteta i cijele priče oko ovog uistinu neobičnog djela koje je samo po sebi avangarda za razbijanje glave i moždanih vijuga u njoj.

Djelo nosi estetiku 'nule' u grafičkom prikazu, dvojbe da li je nula broj ili samo ishodište, prapočelo svega. I ljepote i grehova i zlodjela. Tumačiti se može kako tko god želi, fatalna greška s prividom koja je ispričana u sumornom izdanju u svakom slučaju ne nosi nikakav optimizam, može biti svašta, možda onaj upitnik iznad glave kad se čovjek nađe u situaciji nespreman na odgovarajuću reakciju, a možda sposoban da i nešto shvati u čemu je zatajio. Ovo bi se jako dobro pasalo uz neku vizualnu kulisu o kojoj Kajkut možda i nije vodio računa, možda mu i nije bitna, ali djeluje upravo kao neki namjenski materijal za teatar ili strahovito morbidan movie scenarij - soundtracks bez mnogo dijaloga. Nešto je vraški u tom njegovom srcu i psihi da radi ovakve skroz pomaknute albume i radove kojima se nadebelo distancira u alternativu avangarde post-modernizma. Izuzetan čudak.

Naslovi: 1.A terrible fake, 2.Terrible dub

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 20/12/2015