Dvostruki album austrijskih majstora, sada se već slobodno može reći, čudnog rocka koji nije niti noise, niti doom, nego nešto sasvim treće. Eksperimentalni rock.

The Striggles iz albuma u album neprekidno napreduju u alternativnom pogledu. Njih ne ždere hoće li skupiti milijun klikova ili će prodati, šta ja znam, 500-600 ploča koje štampaju. Njih samo zanima muzika. Kao sve prave alternativne bendove. Iz 70-ih ili 80-ih godina. Zanima ih samo vlastita umjetnost. Na ništa drugo ne obaziru pažnju, čak niti na trendove koji takoreći više ne postoje.

Sve kreativne karike koje bend ima iskristalizirale su se u ovom albumu koji iznosi čak 2 sata, ali kakvih 2 sata! Znam 'milion' ljudi koji će za ovo reći da je sranje i da ništa ne valja, znam one ljude kojima će se ovo sviđati mada ništa ne razumiju, a znam i one ljude koji će ovo uistinu i shvatiti. Svi oni imaju izgrađeni pojam oko alternativnog rocka i tek rijetki ga vole nadograđivati. U tome je stvar.

The Striggles su poseban bend, okey, prvi i drugi album su im bili noiserski-rock, no sa prošlim "StriggCatMummy" (2011) su otišli daleko dalje, u novu dimenziju. A sa ovim, najnovijim su se našli u toj dimenziji i izmislili nešto sasvim novo. Ja ne znam kako bi to nazvao, i čak nije niti potrebno, a možda i jeste. Za one glupe kritičare koji su nekad posprdno Can nazvali 'kupusarima', glupim Švabama koji nisu po njihovom mišljenju znali svirati r'n'r nalik na The Beatles, The Rolling Stones i Eric Claptona (i još mnoge druge). Ne, ovi Austrijanci se s time ne opterećuju. Oni su najmuzikalnija država na svijetu, imaju Mozarta, nemojte zaboraviti to...

Kako da vam opišem ovo iskustvo slušanja čevrtog albuma, ako do sada niste poslušali niti jedan rad ovih fenomenalnih Austrijanaca? Morao bih sve ponavljati, a to nema smisla (recenzije svih albuma su objavljene na Terapiji), a jedan jedini koji bi se mogao približiti ovom dostojanstvu kreativnog umjeća je celjski Actoon i u ono staro doba Can, Faust i Neu!, pa recimo i Kraftwerk iz vremena prva 3-4 albuma.

To sve ne znači da su The Striggles kraut-rock, ali imaju nešto veoma zajedničko - minimalizam, čistu kulturu glazbenika odrasle na školi elektro-akustike Stockhausena gdje se svaki ton pretvara u melodiju i poput 'križ-kraž' dijagonala se reflektira u glavni živčani sistem. Nemaju puno tonova, izabrani su pomno i udaraju. Ako je itko ikad uspio snimiti najneobičniju rock pjesmu koja je totalno alternativna i drugačija od svih pjesama na ovome svijetu, onda je to uspjelo upravo ovom bendu u, nećete vjerovati, 45 minuta dugačkoj hipnozi "Skull" gdje je bas gitara jedini i vodeći faktor. Nema drugog instrumenta, to nije Koja iz naše Discipline koji će sad odvaliti ružionu, ili neki drugi nama znan basist, to je, Mick Karn koji je izašao iz groba. 2-3-4 tona koji se melodijski ponavljaju i moduliraju. Odnosno, dokaz da se glazba može napraviti i na tako skučenom instrumentu kao što je bas gitara. Provesti tih 45 minuta uz ovu pjesmu je pravo iskustvo, ali to nije fokus albuma.

Po meni je domet prva pjesma "Loverboy" u kojoj je gitarist Robert Lepenik u suradnji sa bubnjarem, našim gore listom, zna se, Slobodan Kajkutom iz Banja Luke, ostvario 'tour de force'. Potpuno neobičan ritam i sklad gitarskih riffova u koorporaciji sa pjevačem zvuči znate kako - King Krimson, onako kako Robert Frip to zahtijeva od svojih muzičara. Ali na još alternativniji način. Novi način. Mislim da su The Striggles ovdje 'prešišali' i samog Frippa i Crimsone, a ako znate koliko su oni važni u kreaciji metala, riffova i tehnike, onda vam je sve jasno. Blueserska "Dehglung" se igra sa tempovima koji nalikuju na lagani dupstep (uz spoken word na njemačkom), a skoro 9 minuta dugačka "Blad" donosi dream-pop šarm ambijenta shoegaza križanog sa doom-stilom u drugom dijelu kompozicije. Francuski Alcest je spojio shoegaze i black metal, a ovi Austrijanci su spojili shoegaze i trip-hop. Tko je bolji? Teško za odlučiti... Možda je i najbolja za to gudačka "Penia", 14 minuta dugačka ekspresija uglavnom odsvirana na violončelu i gitari s gudalom, vjerojatno dvodjelna kompozicija Kajkuta u kojoj se odvažio u ono što smo čuli na "Glue sniffer". Meni je teško raspoznati da li je bend išao po onoj liniji Sonic Youth, Stockahusena, Throbbing Gristle ili po nečemu desetome, no napravio je 'ono nešto' važno i posebno. Rijetrko da se netko odvaži u ovakve eksperimente, koji su usput i totalno korisni za budućnost. Ovdje se, po mojoj procjeni, išlo u slobodni eksperiment s nadom da će dograditi današnju glazbu.

Cijeli album je praktički prava početnica 'novog rocka'. Ima ludilo, sviračkih strasti, pada i fokusa nalik na techno, ima zbilja fenomenalnih dionica, no stilski se ne može utrpati u niti jedan žanr. Ostavlja dojam unikata, a to će vjerojatno i ostati.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 13/07/2012