Zaista se nema šta zamjeriti Slobodan Kajkutu, Banjalučanu s trenutnim prebivalištem u Grazu (Austrija) što je nakon sofisticiranog, uvjetno rečeno, doom-metal albuma "The Compromise Is Not Possible", napravio posve drugačije djelo prepuno trip-hop stilizacije u četiri čina koje je u ustvari jedna kompozicija u trajanju od 76 minuta. On sam tvrdi da je ovo alter-ego/ off-projekt koji nije striktno vezan uz njegove afinitete, ali je ovako nešto jednostavno morao napraviti, te je tom radu posvetio pune 4 godine.

Djelo se sastoji od 4 iznimno psihodelična stavka koji su kompletirani u jednu dugačku skladbu koja se zove "Krst". Vinilna verzija sadrži 4 kompozicije s kojima predstoji mala borba u odgonetavanju pravilnog poretka jer nisu otisnute strane (isti slučaj bio je i sa debijem), dok cd izdanje ima samo jednu skladbu. Ukoliko se domognete jednog od vinila iz limitiranog tiraža, poredak skladbi je najjasnije razabrati preko vremena. A strana traje 21, B strana 23, C strana 19 i D strana oko 12 minuta.

Kada se kaže da je ovaj album praktički odsviran na samo tri-četiri instrumenta (bubnjevi, synth, bas i gitara, plus vokal i vjerojatno sampler), prva asocijacija biti će electro-pop/ EBM shema dobro znanih duet bandova poput Suicide, Soft Cell, D.A.F., Nitzer Ebb i sl. No, to nema nikakve veze s ovime što je ostvario Kajkut niti u najmanjem segmentu. Prije svega, ovdje se radi o duboko organskoj psihodeliji koja je najbliskija trip-hopu, te je sastavljena od dugačkih, naoko monotono repetativnih i tromih jednoličnih fade-in/ fade-out ritmova, spregi dugotrajne atmosferske harmonije syntha, potisnutom brujajuće mračnom basu i Slobodanovom vokalu koji djeluje kao da pjeva poput pravoslavnog svećenika duboko sakralne liturgijske arije.

Ovdje je Kajkut sam odsvirao sve instrumente, pjevao je na 'izmišljenom' jeziku, te mu nije trebalo da se 20 ili 30 godina praćka po undergroundu da bi došao do ovakvih jednostavnih eksperimentalnih dometa, već se strastveno upustio u dugotrajnu igru s njime. Baš se i ne sjećam izuzev David Sylviana čija me mirnoća eksperimentalne ambijentalne glazbe toliko opčinila s insinuacijama na natruhe Throbbing Gristle u posljednjih 5-6 godina kao što je Kajkut to ostvario u prvih 20 minuta albuma. On je daleko više upijao Tangerine Dream i kraut-rock ostavštinu, kao i noviju underground scenu, ali smjernice su vrlo bliske, psihodelične, i u njegovom slučaju, bogato prikazane preko dva osnovna instrumenta - syntha i bas gitare na koje se naknadno uključuje hipnotički ritam akustičnih bubnjeva (ne zaboravite, Slobodan je akademski obrazovan glazbenik), te je sve to začinio sa kompetentnim vrijednostima minimalističkih nadogradnji. Drugi dio kompozicije gdje Slobodan pjeva, zvuči originalno i vrlo mirno, gotovo sakralno. Pokušavao sam shvatiti tekst, ali ga nisam skontao jer se radi o fonetskoj fascinaciji makedonskim i bizantijskim jezikom kojeg Kajkut izgovara preko polumelodičnih slogova koji nemaju nikakvo značenje, već samo semantičku ljepotu, odnosno egzotični štih. Upravo na osnovnim temeljima estetike, album je prošaran turobno mračnom, ali veoma prijatnom atmosferom s bogatim slojevima minimalističkih synth harmonija u dugačko razlivenim ambijentalnim intervalima. Treći dio je kontrolirana ritmička plesna gitaristička buka koju sitničavci mogu djelomično usporediti sa industrial-rockom Throbbing Gristle i Einsturzende Neubauten uz razlivene ekspresije Merzbow i kompresirano smirenog Necroanal, dok je posljednji i najkraći dio potpomognut horovima Goran Trajkoskog (Anastasia, Mizar, Padot na Vizantija), mada će audijenciju kompletan rad najviše asocirati na hipnotičku atmosferu Massive Attack (osobito na album "100th Windows"). Tokom čitavog albuma neprekidno se ponavlja kotrljajuća loop sekvenca (podsjeća na zvuk dim-mašine) koja je potisnuta u samo začelje zvuka što repetativnim slušanjem pruža nove spoznaje o ambijentalnim atmosferskim impresijama ovog iznimno kreativnog rada.

Ovim albumom Kajkut se ponovno dokazao kao autor koji ne stremi grlom u jagode ka tobožnjem suštinskom undergroundu ili eksperimentu radi eksperimenta budući da on bez obzira na akademski pedigre ionako stoji na čvrstim underground temeljima. No, u vrijeme kada je album realiziran, ovo jest duboki psihodelični alternativni izraz kome kurentni indie trendovi i obrasci ne mogu naštetiti. Nalazi se izvan žanrovskih poimanja koji su doduše bliski trip-hopu, pa i doom stilizaciji, no istovremeno otvara bezbrojne mogućnosti za nova down-tempo ostvarenja na vrlo širokom području gdje se jasno uočavaju obrisi elektronske, noise, industrial i eksperimentalne glazbe.

Imaginacija koja ne prestaje.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 03/02/2010