Osam godina od prošlog albuma "Matricaria" poprilično je mnogo vremena u kome se svašta dešavalo na području interneta. Evo, myspace.com je pospremio u zapećak svoju nekadašnju veliku privilegiju, pa su ove dvije djevojke izgubile vlastiti medijski prostor, a koliko mi se čini, od tada ništa nisu napravile da si otvore barem facebook ili bandcamp stranicu. Shodno tome ih nećete pronaći na nekom individualnom official websiteu, već direktno kod švicarskog izdavača Three:Four Records iz Lausanne koji se baš i nije nešto osobito potrudio da im obezbjedi neki promotivni pijar.
One su Tara Burke (iz Fursaxa) i švedska violončelistica Helena Espvall (Espers) koje se povremeno druže, doduše vrlo rijetko jer im matični bendovi oduzimaju kreativne kapacitete, no kada se nađu (obje žive u USA), a u ovome desetljeću to je bilo još u ljeto 2010. i 2011. kada su i snimile ovaj treći album za kojeg su isuviše dugo tražile izdavača, znaju zaintrigirati svojim neobičnim spojem world-musica i surovog undergrounda uronjenog u totalno melodičan i disonantan drone. A drone u njihovom slučaju nije samo puko ispuštanje tih dugotrajnih disonanti u nedogled. Helena umije na violončelu skladati vrlo lijepe, ali, zna se, lijene melodije koje teku vrlo sporo poput obrednih mantri aludirajući na drevne tradicijske običaje s melankoličnim ugođajem nekog šumskog proplanka pod noćnim nebom ozarenim mjesečevom svjetlošću, dok Tara ispušta rasplinute ceremonijalne vokale bez adekvatnog libreta; u njenom slučaju radi se o čistoj semantici što izričajem podsjeća na madrigale koji to ustvari i nisu, a kao pozadinsku potporu još koriste harmoniju organa.



Pa ipak, ova njihova glazba nije samo stereotipan korak u stilizaciju žanra. Zvukovi znaju dobiti režave noise oblike ("Mabon"), nijeme vokalizacije na pragovima eksperimentalnosti no-wavea, gothica i avangardne scene New Yorka ("Nascent wings", vrlo slične zvučno-glasove performanse znala je raditi Meredith Monk) ili hipnotičke seanse bliske eteričnim izletima David Tibetovih Current 93 ("A tapestry to weave"). U dvije znatno kraće kompozicije "Catharus" i "Spirea of ulmaria" s kojima otvaraju album gibaju se minimalističkom ambijentalnom glazbom u prvonavedenom, odnosno vrlo lijepim melodičnim folkom u drugom komadu kojim odjekuju i zvukovi šume - noćnih ptica, životinja, a i same atmosfere pod zvijezdanim svodom.

Ovaj arhaični iskorak s očitim eksperimentalnim porivima i sveprisutnim undeground pristupom ma koliko god djelovao mračno, čak i morbidno-makabrično ima vrlo lijepu melodijsku crtu sporogorećeg materijala kome nikako nije osnovni cilj zadovoljiti ukus sve šire zajednice ambijentalnog folka kome najviše kumuju veliki svjetski uspjesi bendova poput Fleet Foxes ili Bon Iver. Glazba ove dvije dame je daleko sofisticiranija, a time i nepristupačnija jer nema izrazitih komercijalnih potencijala, a samim time i onakvih kvazi-artističkih polupokušaja na koje je vrlo lako upecati glavnu mainstream struju za koju su daleko teže probavljivije, no jasno je da za svoj kreativno visoki autorski legitimitet imaju otvoreni prostor bez neke veće konkurencije na vidiku. Samo kad na naredni album ne bi ponovno čekale toliko mnogo. I kad bi se potrudile adekvatnije predstaviti svoje magične privlačnosti, barem otvaranjem vlastite Internet stranice…

Naslovi: 1.Catharus, 2.Spirea of ulmaria, 3.Mabon, 4.Nascent wings, 5.A tapestry to weave

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 17/07/2017