Teško da sam mogao očekivati ovakav album od ovog portugalskog gitariste što se uglavnom sa svojom akustičnom, te bariton gitarom i laganim distorzijama čeličio kroz posljednjih desetak godina u osebujnom instrumentalističkom sadržaju protežirajući folk, ambijent, drone i eksperimentalnu glazbu jer je na ovome trećem radu za Three:Four Records okupio mali, ali vrlo efektan band. Tu su Yaw Tembe (truba), Ricardo Jacinto (violončelo) i Marco Franco (bubnjevi) koji su donesli sasvim drugačije performanse ulijavši finu moody jazz atmosferu laganih opservacija za pravo salonsko popodne i ugodnu večer. Daleko od toga da oni samo prate Norberta, štoviše, Tembe s trubom ima znamenitih solo izleta, a amfiteatar potkrijepljen metlicama u prve 3 skladbe "Noel Rosa", "Figueira" i "Oumuamua" samo je zagrijavanje za fino rasipanje u "Nariz", te što je interesantno, Jacinto violončelo svira bez gudala stvarajući mekani 'bas-kontrabas' efekt prevrtajući brojne međuigre na relacijama trube i gitare. "Anecóica" dođe kao stanoviti jazz-pop s lepršavom i zavodljivom melodijom, te se sav taj kolaboracijski splet pretvara u samozatajnu magiju, kako tvrdi izdavač u utjecaje glazbe nalik na radove glazbenika, primjerice Tom Zé, Moacir Santos, Noel Rosa i još poneki glazbenici što su svoje teritorije temeljili na nepristranom mainstream jazzu 50-ih godina 20. stoljeća.

Stalna miješanja ovih instrumentalizacija s mnoštvo slobodnih improvizacija na zadane melodije nimalo nisu naporne kreacije: "Escabeche De Ternura" je najkraća, ne iznosi niti 2 minute, a "Aphelion" niti 3, dok je naslovna, ujedno i najdulja "Estrela" (6 i pol minuta) onaj poznati Norbertov uron u drone s blagim smješkom eksperimenta u kome se on čak i pojavljuje u ulozi 'nijemog' melodičnog vokaliste bez određenog libreta podražavajući harmoničan segment kao dodatak samom lajt-motivu. Preko svih tih laganih tempova i spomenute salonske atmosfere, ostvaren je idealan čin neopterećene jazz imaginacije na koju se može i zaplesati stiskavac, a emotivna snaga što isijava iz ovih 8 kompozicija nimalo ne potencira nekakvu dosadu, tako da se slobodno može zaključiti kako je Norberto napravio pun bendovski pogodak karijere oslobodivši se world-music i folk temelja kojima je do sada bio privržen, što će reći da je otvorio jedno sasvim novo poglavlje potpuno zadovoljivši i komercijalne, a i one umjetničke afinitete.

Naslovi: 1.Noel Rosa, 2.Figueira, 3.Oumuamua, 4.Nariz, 5.Anecóica, 6.Escabeche De Ternura, 7.Aphelion, 8.Estrela

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 06/09/2018