'Kasno do issime' ili 'kasno-kasnije', tako bi se nezgrapno preveo naslov drugog albuma ovog francusko-švicarskog trojca o kome smo pisali prije nešto više od godinu dana. Naime, 'issime' je sufiks iz francuskog jezika za označavanje superlativa (od latinskog 'issimus' ili talijanskog 'issime'), primjerice 'ridiculissime', 'grandissime', 'La Sérénissime'. U hrvatskom jeziku ga nemamo strogo preciziranog zbog tri pravila stupnjevanja pridjeva i nekoliko pravila neodređenih promjena imenica i pridjeva koji su dio imenskog predikata, no vjerujem da s ovom lingvističkom cakom nitko ne bi trebao imati poteškoća. Bend se od tog prvijenca "Vouerca/ Fahy" dobrano promovirao po Europi. Nastupali su po Francuskoj i susjednim zemljama, imali su koncerte u sklopu prestižnog Montreux Jazz Festivala, pa na Sonic Protest Festivalu u Parizu, Kilbi Festivalu u Düdingenu, a i na Ring Ring festivalu u Srbiji. Red je da dođu i u Hrvatsku, zar ne? Ako će biti zainteresiranih organizatora...



Oni koji nisu do sada čuli njihovu hipnotičko-meditativnu instrumentalnu glazbu, ponoviti ću citat iz ranije recenzije: 'stanoviti drone s elementima plesnih udaraljki u mantričkom raspoloženju koristeći tko zna kakve tradicionalne instrumente'. A tako je otprilike vrlo slično i na ovome albumu. Alexis Degrenier vrti svoj hurdy-gurdy (vergl), Cyril Bondi (inače i član onog minimalističkog trojca Plaistow http://terapija.net/mjuzik.asp?ID=25575) metronomski precizno održava monotoni ritam udarajući po arhaičnom bubnju, a D'incise (pravim imenom Laurent Peter) monolitno održava psiho-transcedentalnu strukturu na harmoniju s ponekim elektronskim frazama. Album ponovno ima dvije dugačke teme od po 16 minuta, a u njima se praktički ništa ne dešava u pogledu promjene dinamike i dramatike peglajući od početka do kraja stanje transa u kome je osnovni epicentar ljudska psiha i utjecanje ovakve monotono jednolične seanse na svijest. To su obredno-tantričke fraze s neprestanim repeticijama poput world-musica iz sjeverozapadne Afrike što eterično ispuštaju dostatnu količinu unutarnje energije. Sve se ovdje giba uravnoteženo i destilirano: "La tardive" je bržeg tempa na kojeg se može i nacupkavati humpa-cumpa s noge na nogu, a "Pa di issime" je znatno umjerenija i sporija. Značajna karakteristika ove glazbe je da nema polaznih i završnih točaka funkcionirajući kao da je izvađena iz nekog nejasnog etnološkog konteksta bez standardnih struktura i oblika koji bi utjecali na promjenu svijesti ili raspoloženja. Prepreke s kojima se sudara ova glazba su nepoznate konstrukcije koje brazde do iscrpljenosti na račun recipliranih gesti bez jasnih namjera da se izvrši remont postojeće glazbe od world-musica i drone frakcija sve do ambijentalne ili new-age scene.

La Tène rade sasvim prirodnu glazbu izvađenu iz neke daleke arhaične prošlosti koja je mogla ovako zvučati, a i nije nužno morala. Imaginacija ova tri umjetnika je apstraktna sličica figurativno kontekstualizirana s tim dugotrajnim harmonijskim širinama, neumoljivim udaraljkama i sve preciznijim štosevima vergla što djeluje poput gajdi i sopila. Ujedno, ovo im je prvi album paralelno objavljen na dvije etikete, a datum odašiljanja u svijet je 22.09.2017.

Naslovi: 1.La tardive, 2.Pa di issime

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 06/09/2017