Ovaj dvojac sa sjedištem u Parizu povremeno se sastane i napravi kolaboracijski materijal što je u ovome slučaju njihov drugi album. Svatko od njih ima svoje domicilne bendove i projekte: pjevačica Eloïse je članica benda Arlt, a gitarist Eric, inače iz Toronta radio je dugi niz godina u post-punk bendovima Phleg camp i Life Likeweeds, jedan je od pokretača labela za eksperimentalnu muziku Raft-drifting (od 2002.), te je kao gost ili povremeni član djelovau u sastavima The Draperies, The Reveries, Drumheller, a radio je i glazbu za filmove, contemporary dance performanse, te brojne zvučne instalacije, a k tome ima i 5 objavljenih solo albuma. Međutim, ove informacije vam i ne mogu baš mnogo približiti glazbu i utisak ove kolaboracije. Eloïse vrlo nježno i senzibilno pjeva poput Laetite Sadier (Stereolab), čak imaju i istu boju glasa, a Ericova uglavnom akustična gitara s najlonskim žicama prevučena je preko mekanih efekata, staccatima i raznolikim tehnikama uz povremene kreacije na električnoj gitari ostavlja čaroban dojam neobičnog sklada u kome se osjeća i mnogo psihodelije. No, sam žanr nimalo nije lako odrediti jer je posve izvan konteksta popularne glazbe. Na prvi dojam reklo bi se da tu ima nekog folka, međutim izdavač opovrgava prisustvo bilo kakve folklorne baštine tvrdeći da se ovdje radi o spoju glazbe iz srednjeg vijeka uronjene u 19. stoljeće, a uistinu ima mnogo toga što stvara pozamašan paradoks kada se prvi puta posluša ovaj album. Nadalje, Eloïse pjeva na francuskom sricajući poput storytellera čudnovate priče pune morbidnosti o tamnim šumama, životnjama, smrti, ljudskim metamorfozama, djeci koja se ševe, ocu koji mačem ubija svojeg sina i tako svako malo se vraćaju u onaj patrijarhalni poredak kada je vladalo vrijeme tabua, predrasuda i čvrste muške ruke. Poprilično makabrično poput dramatično potisnutog horrora kojeg osim gitarskim virtuoznostima Eric prati i neobičnim drone/ ambient zahvatima svirajući organ, gajde, duhačke instrumente u najduljem komadu "La mie qui meurt", a ponegdje uz gitaru kombinira još poneke instrumente tako da nije sve naoko zavijeno u suhoparnu relaciju gitare i vokala. "Quand je menais mes chevaux boire" je acapella, a u zadnjoj "Quand j'teins la bride de mon cheval" Eloïse se pojačava vlastitim pratećim glasom. Interesantno, i Eric joj se pridružuje u vokalnim duetima ("La belle endormie"), a sve ovo mnogo toga ima i šmek radova Nico, John Calea, Nick Cavea, pa čak i nekih natruha Arthur Russella i Marvin Gayea.

Vrlo makabrično i neobično.

Naslovi: 1.Le deuil d'amour, 2.Dedans la ville de plaisantement, 3.La belle endormie, 4.Au jardin des amours, 5.Bella Louison, 6.La flambeau d'amour, 7.L'amante du dauphin, 8.La mie qui meurt, 9.Quand je menais mes chevaux boire, 10.Quand j'teins la bride de mon cheval

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 06/05/2017