Po fotosu ovog trojca moglo bi se zaključiti da su neki muslimani, a bome bi se to moglo pretpostaviti i po prikazanoj glazbi na ovih 40 minuta materijala što bacaju u stanje hipnotičkog transa bez ikakvih konotacija zapadnjačke glazbene kulture. No, ipak nisu predstavnici islamskih manjina u Europi; Cyril Bondi je nadaleko znani švicarski eksperimentalist, ima brojne kolaboracijske i solo albume, te je član jazz benda Plaistow, a svira i u Diatribes. Alexis Degrenier je specijalist za tradicionalnu i uvrnutu glazbu radeći kroz Outrenoir, Tanz Mein Hertz i Ensemble Minisym prezentirajući Moondog Music, a paralelno ostvaruje i solo karijeru. Treći član se navodi u press materijalu pod čudnim imenom d'incise baratajući elektronikom i harmonijem, a također stoji podatak da ovaj trojac radi na relacijama Švicarska-Francuska, odnosno Ženeva - Nantes.

Njihova prikazana glazba u dva vrlo dugačka instrumentalna komada od po 20 minuta je stanoviti drone s elementima plesnih udaraljki u mantričkom raspoloženju koristeći tko zna kakve tradicionalne instrumente. Po zvuku bi se mogle nazreti gajde, vergl, tambourin, djembe, harmonij, harmonika dugmetara, no ne bih se usudio točno precizirati odakle potiče arhitektura ovog čudnovatog monolitnog izdanja.



Stanje koje izazivaju ove dvije teme osim što su dugotrajne i vrlo zamorne zbog neprekidnih minimalističkih fraza s blagim, gotovo neprimjetnim potezima ka dramatici otkrivaju arhaičnost meditacije sve do vremena daleke prošlosti kada je ljudska noga tek koraknula po Zemlji i sticajem okolnosti pronašla duhovnu opsesiju u zvuku kojeg nekim sredstvima može modulirati po vlastitom nahođenju. Ima u tome upravo takvog iskonskog prizvuka, a najbliže nekoj kurentnoj glazbi može se svrstati u stanoviti world-music, u njihovom slučaju vrlo nategnut artistički minimalistički dizajn koji može poslužiti vrlo relaksirajuće i opuštajuće praktički do sfera ezoterije.

Naslovi: 1.Danse de Vouerca, 2.Marche de Fahy

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 30/06/2016