"Muxama" je inače šesti album ovog Portugalca (drugi za TFR) koji sve više i više pokazuje otklon od ranije americane i fingerpicking stila u osobene kreacije sa svojevrsnim avanturizmom. Tehnički performansi su uz kompleksnije aranžmanske formate zahtjevne miš-maš obligacije različitih varijacija i dosjetki. Čas su to električne distorzije, pa amplificirani sadržaji ili oni čisto akustični uz podršku ambijentalnih harmonija klavijatura. Kako nema nikakvih udaraljki, već je baziran isključivo na 'žicama' uz spomenute harmonije (i ponešto harmonike), on se uglavnom kreativno oslanja na atmosferičnosti i ambijentalije prepličući istovremeno i jazz i klasiku, a i dobar dio onog segmenta kojeg su u art-rocku ponekad držali, primjerice Robert Fripp, Andy Summers, David Sylvian, Brian Eno ili na drugačijim teritorijima Robbie Basho, Arthur Russell... Njegove neobično posložene konfiguracije uglavnom kratkih instrumentala (najdulji su "Charada" i "Muxama" oko 6 minuta) razaraju protok vremena i prostor odvodeći glazbu u novu dimenziju modulirajući obujam, intenzitet, fraze i boje ulazeći konstantno u gibanje ka slobodnim interpretacijama. Pronalazi zanimljiva riješenja u tim oblikovanjima tragajući za novim načinima izražavanja, a ovdje ih je nanizao u impozantnoj količini. Vrlo smirena i opuštajuća glazba protkana folkom, world-musicom, ali i elementima drone stilizacija koji puta odsvirana i gudalom pruža vrlo unikatan doživljaj sporog i prijatnog romantičnog sagorijevanja. Uživati bez potrage za 'avangardnim' potezima jer je mnogo toga ovdje proizašlo upravo iz istraživačkih egzibicija u komplementarno bogati sadržaj što je već sam po sebi svojevrsan remake poduhvata velikih gitarističkih kantautora.

Naslovi: 1.Colheres, 2.Charada, 3.Slowz, 4.Solesticio, 5.Figueira, 6.Legionella, 7.Oma, 8.Anona, 9.Muxama

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 22/10/2016