Petim albumom ova američka banda je definitivno dosegla svoj fokus stvarateljstva mada koliko god da se to čini pretencioznom izjavom nakon svih onih vrhunaca koji su otpočeti debijem, a ovjekovječeni sa "Miss Machine" i "Ire Works".

Pomnijim poznavateljima TDEP-a, dakako onima koji ga ne proživljavaju samo kroz trenutni 'hype', poznate su one pop strahote koje su znali isporučiti uglavnom putem EP izdanja i tek poneke pjesme na albumima. Naravno, okosnicu zvuka redovito čini abnormalno hardcore ludilo i kolektivni kaos instrumentalista gdje se ne zna koje je čiji zadatak zahvaljujući mnogim finesama sakrivenim duboko iza osnovnog sloja. Nekada su to bili synthovi i elektronski programi, a ovom prilikom kada se prvi puta posluša album, čini se da ste propustili mali milion detalja.

Kompleksnost i složenost novog dugosvirajućeg rada daleko je dublja no što aludira prvi dojam. Iza svih tih mahnitih ritmova, konciznih gitara, vrištajućih vokala i zamršenih pjesama koje doslovce šamaraju iz krajnosti u krajnost, nalaze se četiri domišljato tretirana duhačka instrumenta - truba, rog, tuba i trombon s poklopcem koje su odsvirali Patrick Dougherty i 'Tuba-Joe' Exley u kombinaciji s programima gitariste Bena Weinmana. Ti efekti nisu strogo pozicionirani u prvom planu već su ubačeni u aranžmane tamo gdje bi se itko to najmanje mogao nadati i to u takvim izdanjima da se sami zapitate da li je uopće moguće takve sitne efektiće odsvirati na duhačke instrumente. Prije bi se reklo da su neke elektronske pikanterije, a možda čak i gitarističke inovacije čije tajne zna samo ova četvorka sa pratećom studijskom ekipom.

Elem, sav kreativni adrenalin koji se razvijao desetak, pa i više godina, sabio se u 40 minuta tehničkog matematiciranja kao da se ponovno pojavila potreba za određivanje novih mjera za dužinu, masu, energiju i tlak zraka. Prve dvije uvodne pjesme "Prancer" i "When I lost my bet" nabijene su čistoćom razularenog ludila u relativno umjerenim tempovima, te su ujedno objavljene i kao prva dva singla u kojima prvenstveno do izražaja dolazi snaga složenosti glazbene nadogradnje i visoko postavljeni produkcijski standardi kojima se slušatelja izbacuje iz toka i ponovno vraća u njega.



Naslovna "One of us is the killer" objavljena kao treći singl počinje nevjerojatno popistično da se može pomisliti kako su se ponovno prihvatili ljigavih mainstream štoseva. Gregov vokal je senzibilan u visokom falsetu Justin Timberlakea i Michael Jacksona, a atmosfera sablasno mirna, nalik na soft-rock session Sade ili Steely Dan. Tek ulaskom žestokih riffova podiže se dinamika pretvarajući se u gotovo slow-down/ trip-hop tempo, te je očita namjena pjesme za konačnim plasmanom na komercijalne radio stanice u fah prilično sličnih hitova Faith No More.



Ali daljni nastavak nije nimalo u znaku popa. "Hero of Soviet Union" pokazuje sve bravure mathcore perfekcije s duhačima, elektronskim programima i pratećim vokalima u smjesi rastrganih ritmova, "Nothing's funny" načas pozove i na plesni podij pljuskanjem indie-rock shema, elektronskim dance ritmovima i zavodljivim vokalnim melodijama, a maksimum do detalja proračunatog mathcorea se postiže kroz posve zamršene "Understanding decay" i "Paranoia shields" gdje ne manjka niti psihodeličnih trenutaka, te potom u završnom dijelu albuma sa "Magic that I held you prisoner", "Crossburner" i posljednjoj "The threat posed by nuclear weapons".

Zagonetni momenat je instrumental "CH 375 268 277 ARS" u čijoj završnici Greg posve nerazgovjetno uzvikuje neku mantru, a njezino značenje vjerojatno će biti po običaju objelodanjeno tek kroz izvjesno vrijeme kada se stišaju dojmovi, prve reakcije i sve kritike, te kada se dovoljno upije srž čitave storije. Jer zna se, mistično je uvijek uzbudljivo sve dok se suština ne razotkrije i analizira.

Weinmanova brojna gitarska arpeggia kojih ima više nego li riffova (očito ih zaobilazi u velikom luku i koristi samo tamo gdje je neophodno), te poliritmija Billy Rymera oduševljavaju u svakom pogledu donijevši novu injekciju žanru. Izbjegnuti su standardni klišeji hardcore tempova i blastbeatova, metalcore sheme, catchy solaže, gordi refreni i općenita klasična struktura kompozicija. Svaka pjesma za sebe je pravo remek-djelo za diskusiju, a očiti progres kojeg bend neprekidno pokazuje tehnički je posložen u maksimalno zvrzlane, ali potpuno dotjerane šarene kolaže kakve je u posve drugačijim izdanjima isporučivao pokojni Frank Zappa. Također je naglašena i neprestana varijabilna oscilacija čudnovatog lirskog konteksta punog nervoze, sablasne psihoze, neobičnih slika o ubojicama, zatvorima, helikopterima, terorizmu, nuklearnim opasnostima, zaraćenim protivnicima i Gregova vokalna izvedba; čas je maksimalno ljutit, čas ozbiljno ravnodušan, a čas senzibilno raspoložen za šaputave indie-pop arije u kaotičnom ludilu raspoloženja koje iz brutalnosti odjednom, gotovo niotkuda skoče na posve drugačiju percepciju.

Uglavnom, sve ove nijanse sa veoma širokim spektrom svega onoga što je bend radio kroz 16 godina karijere spontano su utkane u ovaj rad koji po svim parametrima mora zadovoljiti svakoga tko od hardcorea traži svježinu i lucidnu inovantnost koja često zalazi u eksperimente i istraživanja. Što znači da se TDEP nisu zaustavili hoblati jedan trupac poput starog tesara koji na isti način radi čitav život, već će sasvim vjerojatno otkrivati nove teritorije pogodne za subverzivni spoj gravitacije ludila, bijesnoće, paranoja i asimetričnih eksplozija emocija. Bolje od ovoga teško da se može naći.

Naslovi: 1.Prancer, 2.When I lost my bet, 3.One of us is the killer, 4.Hero of Soviet Union, 5.Nothing's funny, 6.Understanding decay, 7.Paranoia shields, 8.CH 375 268 277 ARS, 9.Magic that I held you prisoner, 10.Crossburner, 11.The threat posed by nuclear weapons

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 30/09/2013