Pokušajmo se sjetiti onih koji su na vrhuncu kreativne moći odlučili napraviti hrabar potez - povući se sa scene i pri tome ostati živi zacementiravši si status iskonskih velikana svoje epohe bez ponovnih reuniona. Kao prvi su bezuvjetno The Beatles, a vremenskim slijedom nizali su se The Animals, Cream, The Band, pa neočekivani odlazak Peter Gabriela iz Genesis 1975., pa plejada razlaza mnogih punk, post-punk, new-wave i indie-pop bendova Television, Teardrop Explodes, Japan, The Birthday Party, The Smiths, Galaxie 500, Talking Heads... Ajde dobro, slično su izgledali i razlazi The Pop Group, The Police, Bauhaus ili Pixies sve dok se nisu ponovno okupili, a donekle i Steely Dan ili Roxy Music, a u novije vrijeme prisjetiti ćemo se Have Heart, Underoath, Greely Estates..., pa i nekih naših poput Ramirez ili nedavno Rebel Star.

Oki-doki. Ipak, ruku na srce jedini od svih su The Beatles, Gabriel i The Smiths osjećali da je uistinu došlo vrijeme kada su nagonski artističkim porivima zaključili da više i bolje ne mogu napraviti, te da je uistinu došlo vrijeme za završetak jednog takvog poglavlja. A primjera poput njih može se još pronaći u daleko manjim komercijalnim, no ne i kreativnim opsezima. The Dillinger Escape Plan su u tom pogledu tek zagrebli po površini komercijalne slave posljednjim albumom "One Of Us Is The Killer" (2013) koji im je po prvi puta donio zavidne pozicije na zvaničnim top-ljestvicama (USA no.25, UK no.64), dok su u kreativnom aspektu napravili svoj 'tour-de-force' nadmašivši i nekolicinu ranijih izdanja za koja se smatralo da bolja od njih ne mogu napraviti poput "Miss Machine" ili "Ire Works" koja su označila početak jednog sasvim novog pristupa ka math-rocku u segmentu hardcorea i utjecala na mnoštvo friškijih bendova što su krenuli njihovim tehničko zahtjevnim sklopovima.



I sad fakat, kako jeste da jeste, bend je odlučio napraviti svoj posljednji album s punom kreativnom snagom nakon kojeg se valja razići, a kako su i sami članovi izjavili u interviewima, to neće biti nikakav hiatus, već definitivni razlaz jer je 18 godina karijere, neprestanih turneja s gomilama fizičkih ozljeda uzrokovanih gimnastičkim akrobacijama i vrtoglavog kreativnog napretka već svima njima počelo ići na živce. Žele se odmoriti i početi raditi nešto sasvim drugo, a što će to biti, pokazati će vrijeme (vjerojatno niz frakcija i solo projekata).

Za oproštaj napravili su ovu ubjedljivo ponajbolju nisku od 11 pjesama u trajanju od 50 minuta još se uzdignuvši na vlastitoj ljestvici kreativnosti osjetivši da su sami došli do vrha prilikom stvaranja. Vrlo kompleksne glazbene teme oivičili su brojnim bravurama na čisto bendovski način bez gostiju koji su im ranije znali oplemeniti ionako zvrzlane koncepte, no jedan je ostao isti: prve dvije pjesme, urnebesna "Limerent death" i vrlo umjerena "Symptom of terminal illness" su singlovi kojima je prikazana sva tehnička čistoća svirke i sama zahtjevnost math stilizacije u kojoj su satkani doom/ sludge/ fusion/ hardcore/ punk/ metal/ noise/ trance, pa i melodični basovi Liam Wilsona, ambijentalni staccato, psihodelija i eksperimentiranja sa zvukom (i de-kompozicijskim pristupom) koje se nastavlja u pržioni "Wanting not so much to as to" razularenim tempovima bubnjara Billy Rymera s najkreativnije prikazanim vragolijama u abnormalnim razbijačinama "Low feels blvd", "Surrogate" i "Honeysuckle" s (ne)očekivanim izletima u jazz-rock/fusion 70-ih i kraćim gothic/neo-folk, grunge, pa i post-punk intervalima. "Manufacturing disconent" dođe kao jedina njihova uobičajena pjesma u mathcore stilu gdje svaki muzičar dolazi do izražaja po svojim dionicama (poput jazza) i opet, zvuče kao kompletan rock bend sklon eksperimentiranju sa svime i svačime. Tokom čitavog albuma najeksponiraniji gitarist Ben Weinmen se lukavo poigrava izbjegavanjem riffova (kao i obično), ali ih nije mogao zaobići barem u početku vrlo lude "Apologies not included" što zazvuči kao odličan alternativni rock, no znajući njegovu sposobnost, iz riffova odlazi u tremola, solaže i improvizacije, te se ponovno vraća na alternativni rock.



Uvijek je vokal ljepuškasto-manekenskog frontmena Greg Puciata asocirao u 'nježnijim' dionicama na Mike Pattona, pa tako niti ovaj puta to nije izuzetak: za ženstveniji dio publike otpjevao je dvojake dionice u "Nothing to forget" pomalo uzimajući za growl i elemente Marilyn Mansona u najboljim trenucima. No, završna pjesma "Dissociation" s gudačkim uvodom, elektronskim post-industrial/dark-wave tretmanima govore da se The Dillinger Escape Plan u nekim budućim frakcijama i projektima definitivno okreću nekim sasvim novim formatima, daleko isplativijima, možda poput Adele, samo na daleko alternativniji način. Odužili su se epohi u kojoj su radili prošavši kroz niz metamorfoza koje su u hardcoreu prije njih bile skoro pa nezamislive. Eksperimentirali su mnogo toga, na koncertima eksplodirali sprintom na 110 m s preponama obarajući rekorde, a za ovaj definitivan oproštaj napravili su kolekciju svih tih žanrova i stilova koji su im mnogo i nešto manje značili, ali bili su srcem i dušom u njima, primjerice u elektronskom instrumentalu "FUGUE" koji mnogo duguje Aphex Twin, njihovom velikom uzoru, a inače se u pjesmarici benda, barem na koncetima nalazi na zadnjem mjestu.



Albumom su doslovce prošarali po cijeloj karijeri koja je bila sadržajno bogata i redovito inovantna, odužili su se svim uzorima i spomenuli ih, barem zvučno, može se točno osjetiti što su dali zauzvrat Frank Zappi i Captain Beefheartu kao proto-izumiteljima math-rocka, Bowieu, Hendrixu, Iggy Popu, Black Sabbath, Pistolsima, Joy Division, Gang Of Four, Metallici, Nirvani, Steve Albiniju, Don Caballero, Steely Dan, soft-rocku i mnogim vrlo kreativnim izvođačima pod čijim su utjecajima stvarali glazbu, a možda su čak i čuli Šarlo Akrobata "Bistriji ili tuplji čovek biva kad...". Sve je to tu negdje jako blisko s ovime zadnjim albumom ovog najznačajnijeg benda u zadnjih 15-ak godina koji je proširio teritorije rocka kompleksnim pristupom ispreplitanjem ekstremnih žanrova u iznimno bogat sadržaj od kojeg stereotipan slušatelj rocka, punka, metala i hardcorea naprosto pobjegne zato jer nema primamljiv početan riff AC/DC koji se kotrlja u nedogled ili radiofoničnost Pink Floyd. Možda još najveća zamjerka ovom oproštajnom albumu ovih velikana je to što nisu napravili niti jednu radiofoničnu pjesmu. Ostali su onakvi kakvi jesu. Šizofrenični majstori zanata čiji oproštajni koncert 18.II 2017. u Tvornici nikako ne treba propustiti.

Naslovi: 1.Limerent death, 2.Symptom of terminal illness, 3.Wanting not so much to as to, 4.FUGUE (instr.), 5.Low feels blvd, 6.Surrogate, 7.Honeysuckle, 8.Manufacturing discontent, 9.Apologies not included, 10.Nothing to forget, 11.Dissociation

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 20/10/2016