Na četvrtom kolaboracijskom albumu s Nušom koja je prisutna samo kao potpisnica tekstova, Cepuš je potpuno uronio u ono što ionako najbolje radi - instrumentalizaciju i pjevanje. Devet snažnih kompozicija ispleo je kroz mnogobrojne gitarističke opservacije pune riffova s ponešto distorzija, te mnogih atonalnih i slobodnih improvizacija po vlastitom nahođenju. Tempovi su vrlo brzi, rokačine ne manjka, a po svome običaju, naveliko je iza sebe ostavio one klasične 'pop' forme budući da su i sami tekstovi pisani van formata 'strofa-refren'.

Stoga ovdje imamo priliku čuti onog neobičnog Cepuša koji se igra glazbenim obrascima poput Captain Beefheartovog Magic Benda što je znao svirati bez voznog reda. Na osnovnu liniju moćnog basa i generalne melodije gitare (kombinacija legata i staccata) nadodao je cijelo brdo nadosnimljenih gitarističkih sekvenci, pa svih ovih 40-tak minuta funkcionira poput lucidnog rock benda sa barem 5-6 čudaka na gitarama koji su svoj zanat pekli osim sa Beefheartom i sa Frank Zappom ili su bili dovoljno 'ćaknuti' da ih M.E.S. izbaci iz The Fall ili im u najblažu ruku, isključi pojačalo za vrijeme koncerta. Sjećate se nastupa na Rokaj Festu 2008?

Prva skladba "Mreža" komponirana je u formatu kakav je zastupljen u najvećoj mjeri na albumu. Tonovi doslovce vrludaju 'kud-koji-mili moji' (u pozitivnom smislu), a onda slijedi virtuozno programirana ritam mašina s dinamičkim elementima jazz-sessiona koračnice "Na začetku" za koju bi se mogli okladiti da je djelo živog bubnjara. A "Le naprej" opet ima oldschool fragmenata rocka 60-ih s blagim pritiskom na prve papučice distorzije. I The Beatles cirka 1963/1964 bi poželjeli ovakvu urnebesnu rokačinu s brojnim staccato izletima. "Absurd usod" je nošena hard riffovima, Alex otpušta vokal, te počinje njegov lucidan vokalno-instrumentalni performans koji iz pjesme u pjesmu biva sve luđi i mahnitiji. Tu ne treba smetnuti i vrlo potkovanu Nušinu liriku koja je uperena na jasnu inteligentnu konfrontaciju o deželi i mnogim socio-političkim i društvenim faktorima nepravde najbolje uprizorenim u temama "Reprodukcija", "Povod" i "Veličje" koje zbore da se svakih 10 godina ponavljaju iste stvari, da se bez ratovanja i sukoba ne može pitajući se što se to dešava u ljudskoj glavi, te na koncu vapi nebesima 'o mili Bog, ne obraćaj nam hrbta, nami brezbožnikom, slabićima, grešnikom, ubogim slepcem...'. Posljednje dvije teme "Obstoj" i "Odraz 21. stoletja" su lagani komadi prošarani mnogim blueserskim sintagmama i veoma depresivnim lirskim raspoloženjem koje je Alex interpretirao vrlo cinički i samoživo.

Bez ikakve sumnje, ovo je do sada najkompaktniji rad potpisan s Nušinim stihovima kojima je Alex podario rockersku improvizaciju i veoma elegantne aranžmane bez ikakvih opterećenja ili žanrovskih ograničenja. Album klizi 'na prvu loptu' oslobađajući mnogo efektnih vokalizacija s jasnom poetikom usmjerenom na aktualne društvene sadržaje o kojima svakodnevno čitamo i gledamo putem medija. I svatko ih tumači i doživljava na svoj način. Možda za 10, 20, 30 godina ove teme više neće biti atraktivne, možda se prilagodimo nekom novom ekonomskom modelu koji će baratati s drugačijim društvenim stanjem svijesti, no one su kao takve vrlo dobro prilagođene buntovnoj i protestnoj struji kantautora koji trenutno vide samo turobnu realnost bez ikakvog optimističkog riješenja.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 09/07/2013