Odličan dokumentarac o povratničkoj turneji 2004te godine, jednog od, po mnogima, najvažnijih bendova u novijoj povijesti (rock) glazbe. Sedam godina postojanja, pet studijskih albuma, umjeren uspjeh doma i puno veći uspjeh u Europi, suma je sumarum prvog dijela povijesti bostonske skupine Pixies. Nakon sve većih trenja na relaciji Frank - Kim, 1993. godine dolazi do raspada, te se naša četvorka razišla na način "svak na svoju stranu". Bubnjar David Lovering je tako objesio palice na klin i u potpunosti se prepustio svojim hobijima od kojih mu je najvažniji mađioničarstvo. Odličan gitarist Joey Santiago je ostao u glazbi, ponešto sviruckao sa svojom ženom, a tijekom filma ga vidimo kako očekuje drugo dijete, te radi glazbu za neki film. Legendarna Kim Deal se sa svojom sestrom blizankom Kelley fokusirala na grupu The Breeders s kojom je doživjela određeni uspjeh, pogotovo sjajnim singlom "Cannonball". Krajem 2002. se nakon uspješne terapije u klinici za odvikavanje vratila kući da bi se brinula za svoju majku. Charles aka Frank Black aka Black Francis se nastavio baviti glazbom, možda najuspješnije od svih njih. Iako, naravno, to nije bilo ni blizu onoga što su radili kada su bili zajedno. Da je stvarno riječ o jednom od najuticajnijih bendova novijeg datuma, govori i citat s početka filma, u kojem Kurt Cobain kaže da je "Smells Like a Teen Spirit", vjerojatno najveći Nirvanin hit i jedan od ultimativnih pjesama koje su dovele grungeu medijsku pozornost i slavu, bio samo njegov pokušaj da zvuči kao Pixies.

Godina je 2004. i bend je ponovno na okupu, pripremajući se za povratničku turneju, u sklopu koje su razvalili i Ljubljanu. Prve probe su pune uzbuđenja, na njima vidimo i neke članove, koji da bi se sjetili određenih detalja pjesama, ih ponovno preslušavaju. Sam odaziv publike, pogotovo na prvim koncertima kada se još nisu valjda navikli na svoj (novi) status i slavu, je iznenadio i samu četvorku. Ekipa filma je, po onome što vidimo, imala pa skoro neograničen pristup članovima benda, pa tako vidimo i Kim i njenu očitu tremu pred prvi nastup, te žuljeve na prstima, nakon istoga. Uz to, njena mama na pitanje što mislio o ponovnom okupljanju benda, odgovara nešto u stilu kako je to super, "She needs something to do.". Ah, mame. Franka pak vidimo kako radi autogeni trening ("I'm a positive person. People like me."). Jednom riječju: neprocjenjivo!

Film se niti ne trudi idealizirati ili uljepšati odnose članova benda, niti nekad niti sad, te je po tome dosta poučan i originalan, i to ne samo za fanove Pixiesa. Sjajno je da ne pokušava ići niti u drugu smjer - stvarati napetost i incidente, a sve radi veće gledanosti (o Veliki brate, tko li te izmislio!), iako ne bježi od takvih ljudskih momenata, pa je na trenutke čak dosta tužan. Osim naravno sjajne autorske glazbe, film prati i odličan prateći soundtrack itekako znanog Daniela Lanoisa (radio sa imenima kao što su U2, Bob Dylan, Sinéad O'Connor i mnogi drugi). Sama činjenica da se radi o povratničkoj turneji, koju zapravo mnogi nisu mogli ni predvidjeti, jednog od najvažnijih bendova kraja prošlog stoljeća, bi bila dovoljna za efektan dokumentarac. Koliko je ta turneja bila bitna, govori i činjenica da je bend od tada nastavio svirati do dana današnjeg, iako doduše nisu objavili nikakav novi album. Ali obzirom na omogućen pristup bendu, te očitu kvalitetu onih iza kamere, dobili smo više. Puno više.

Sjajno izmontiran, film je odličan, čak školski, prikaz kako se rade rockumentarci. A kad je u pitanju ovako bitan bend, onda je naravno užitak gledanja još veći.

ocjena filma [1-10]: 9

sale // 27/01/2011

PS: Iskoristio bi priliku za osobni momenat i ne samo pozdravio sve u režiji, već zaželio sve najbolje za današnji rođendan kolegi i prijatelju koji me je zapravo s Pixies prije mnogo mnogo godina i upoznao. Sretan rođendan junačino! :)