Pixies su jedan od bendova koji je formirao moj glazbeni ukus. Za njihov prvi koncert u Zagrebu čuo sam tek nakon par godina, skoro pred njihov raspad. Tada su izvan Zagreba vijesti puno teže putovale. Pixies su jedan od benova za koje sam se pomirio da ih nikad neću vidjeti uživo, sve do njihovog ponovnog okupljanja u originalnoj postavi, 2004. Tom su turnejom obuhvatili i Ljubljanu, pa tu nije bilo baš teško odlučiti. Koncert je bio takav, ko da je 1990, oni u naponu snage, a ja dvadesetogodišnjak. Jedan od naj koncerata ikad.
Pixies su jedan od bendova za koji sam rekao da si neću kvariti doživljaj narednih puta kada su dolazili u Zagreb. Ovajput, kad su ga najavili, pomislio sam wtf, idem to još jednom pogledati. A onda su ga odgađali dvaput, pa se sve prolongiralo za dvije godine. I Pixiesi su u međuvremenu počeli snimati solidne albume, otišla je jedna Kim, pa druga, pa došla Paz. Približavao se koncert, sa svih strana su dolazile vijesti da su u odličnoj formi, sviraju 35+ pjesama po koncertu, mijenjaju setliste, spajaju novo i staro... Ludo.
Kao predgrupa je najavljena mančesterska grupa The Slow Show. Slušajući njihov album Still Life iz ove godine, zaključio sam da su križanac The Nationala i Future Islands, a u koncertnoj izvedbi bi dodao još CAS. I to je sve lijepo sto treba reći za taj bend. Gledajući ih u šali sam pomislio da su sramota za mančestersku scenu. No, vjerujem da su obožavateljima gore spomenutih bendova bili super. Za vrijeme njihovog nastupa tmasti oblaci su se naganjali iznad nas, malo nas i kišica poskropila, no do početka Pixiesa sve se raščistilo, i mogli smo početi uživati.
Krenuli su s Gauge Away, pa Wave of Mutilation, Debaser, Monkey gone to Heaven, Gigantic... ček, ček, ček... svi hitovi odmah na početku?! S tih pet pjesama trebali su nas otpuhati do Sljemena. A mi se svi pogledavamo i pitamo kajeto?! Kaj ne štima? Frankov glas se ne čuje, ne vrišti, basa nema, di je Santiagova gitara!? Možda je i njima bilo čudno kak nema reakcije na ove hitčine. No, nastavili su dalje, a i dalje nije štimalo. Jednostavno nije.
Uz sve to bili su prespori. Ko da su prebacili na 33 1/3. Jedino su novije pjesme kolko tolko stimale. U međuvremenu se zvuk malo posložio no, ostala je činjenica da Frank ne može izvući stare pjesme. Tu i tam mu Paz pomogne, al glas mu škripi na sve strane. Nove su očito podešene tom stanju, jer Vault of Heaven ili Who's More Sorry Now? su otpjevane čist ok. Al brzina pjesama mi i dan danas nejde u glavu. Na kraju koncerta kad su ponovili Wave of Mutilation u drugacijoj verziji i na Where's My Mind? učinilo mi se da čujem bend s Križanki, ali možda je to bilo i zbog publike koja se konačno malo oslobodila i otpjevala to s njima. S Winterlong su trebali završiti, ali smo uspjeli dobiti još, doduše potpuno nezasluženo i s naše i njihove strane, La La Love You. I zapravo je to bio ključni trenutak da priznam da ih i dalje volim i da ću se i dalje sjećati tog ljubljanskog koncerta, a ovog polako izbrisati iz memorije.

pedja // 28/08/2022

> vidi sve fotke // see all photos

PS: i još malo fotki