Mada to u prethodnim recenzijama nisam striktno naglašavao, Pixies sam odavno otpisao, još tamo na onom prvom InMusic festu 2006. kada su nastupili na zagrebačkoj Šalati. Tada sam jasno čuo da je njihovo vrijeme prošlo i da nemaju one snage istinskog indie-rocka, a okupljanje im je samo služilo da zgrnu lovu. I onda se desio prvi, pa drugi, pa treći, četvrti, a sad i peti album nakon reuniona i ona koncertna katastrofa na zagrebačkom Velesajmu www.terapija.net/koncert.asp?ID=31688 27/08/2022 kada je valjda svima postalo jasno da su Frank Black i ekipa poput Zappine osvete The Beatlesima 'mi smo ovdje samo zbog love'. Točnije, u obrnutoj proporciji 'ajmo nešto smandrljat novog, naša vjerna publika sve kupuje'. Novi album se praktički može dijagnostički analizirati u nekoliko rečenica. Bend nema snage, ni inspiracije uvlačeći u ležernije trenutke i suzdržane vokale kakvi su tu i tamo ponekad bili na čuvenom albumu "Bossanova" (1990, UK no. 3, USA no. 70), surf gitara Joey Santiaga je rijetka, a naslov albuma koji sugerira nekakav halloween ili zabavan horror je toliko providan kao onaj narezan tofu od soje na akciji preko koje se pruža vidik sve do Pariza. Ništa nije grozno, mučno, teško i zastrašujuće, štoviše, na ovih 40 minuta je sve banalno u skladu nadopune odjeka nekadašnje velike slave i značaja.



Tek 2-3 pjesme u kojima je ubrizgana nekakva energija poput prvog obećavajućeg singla "You're so impatient", zatim brzog garažnog rocka "Ernest Evans" i kratkog punka "Oyster beds" (samo 2.10) kakvog danas rade najobičniji demo bendovi pokazuje kurentnu relevantnost sukoba slabosti i onemoćalosti jer ovdje ne postoji ama baš niti jedna nezaboravna pjesma. Frank Black se tek samo malo našalio u pjesmi "Chicken" o kokoši bez glave ('Ponekad se osjećam kao kokoš/ Kljuckajući svoj put kroz drveće/ Kad je nešto gore odmah mi odsiječe glavu/ Sad se nosim s odrubljivanjem glave') prisjetivši se nekoć velikih im suparnika The Smiths s kojima su u ono slavno doba dijelili pozicije na UK top listama, točnije metafore "Meat is Murder", tako da sve ovo skretanje prema melodičnom pop-rocku koji je neprestano prisutan, potiče osjećaj da ovo uopće nisu Pixies, nego još jedan kompromitirajuće nezgrapan i neuvjerljiv Frank Black solo rad uz pomoć starih kompanjona koristeći one otrcane lirske furke nadnaravnog i ljigavog: religija, vanzemaljci, seks, nasilje, ribe, droge, alkohol, ali teško se mogu poistovjetiti s njegovim najboljim izdanjima, kako Pixies, tako i ranih solo albuma nakon razlaza benda.

Kroz čitav tijek albuma ima raspoređen kontinuitet koji na žalost briše onaj moćan zanos prve faze, da se razumijemo, meni je i pomalo omalovažavan "Tromplemonde" (1991, UK no. 7, USA no. 92) bio odličan, ali bend se jednostavno nakon toga više nikad nije vratio u bezobraznu kreaciju udaranja u nihilističko zaigranu propast ravnomjerno neskladnog zvuka buke i mekših dionica. Ako se sjećate, a pravi, stari fanovi bi se morali sjetiti, prilikom onog nezaboravnog koncerta 1989. u zagrebačkom Kulušiću, mislim da je Aleksandar Kostadinov imao kraći interview s Franck Blackom emitiran na ondašnjoj JRT (jugoslavenska radio televizija) pitao 'kakva je to glazba koju PIxies sviraju?', Frank je rekao 'glazba na električnu struju'. Danas je to i dalje na struju, samo puno gluplje i šašavije u Frank Blackovoj neobuzdanosti ranih 60-ih godina života: na kraju albuma se čini da u pjesmi "The Vegas suite" priča o dolasku Isusa Krista kao jedinog spasitelja ovog pokvarenog svijeta.

Jasno, fanovi novog Pixies opusa će ovaj album objeručke prihvatiti, ali oni stari poput mene koji imam sve njihove LP ploče s ovime nikako ne mogu biti zadovoljni. I s glazbom, a i s poetskim pristupom. Teško je uopće zamisliti da je ovakav današnji Pixies utjecao na mnoge bendove, punkere, alternativce, hardcoreaše i ine umjetnike. Nekad su gromovi udarali u njihovoj glazbi, danas više nema niti jedne munje. Pita barba ća se vratija iz Bostona u bilom odilu 'di si bija kad je grmilo 1989.?' Ja samo mogu reći, barba Frane, bija sam na tom koncertu, imah dugu kosu, puno trave koju sam sadia i bilo mi je fenomenalno. Danas mi na pamet ne bi palo da idem na njihov koncert.

Naslovi: 1.Primrose, 2.You're so impatient, 3.Jane (The night the zombies came), 4.Chicken, 5.Hypnotised, 6.Johnny good man, 7.Motoroller, 8.I hear you Mary, 9.Oyster beds, 10.Mercy me, 11.Ernest Evans, 12.Kings of the Praire, 13.The Vegas suite

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 30/10/2024