36 minuta povratničkog albuma koji se čekao punih 6 godina valja što prije zaboraviti. Veliki pad kreativne snage Kim Deal ovdje je najočitiji i pretvoren je u papazjanu alternativne koještarije.

Paralelno s veoma produktivnim ex-kolegom Black Franckom (iliti Francis Black) iz Pixies koji je u nepunih godinu dana objavio dva vrlo dobra albuma, oglasila se i Kim Deal s novim albumom i posljednjom, manje znanom postavom The Breeders. Vrijeme mega hita "Cannonball" je pospremljeno u naftalin kao i rana dva albuma "Pod" (1990) i uspješnog "Last Splash" (1993), avantura s Tanyom Donelly (ex-Throwing Muses i Belly) ostaje upisana u sve rock anale i vrijedi okrenuti jednu posve novu stranicu. Od posljednjeg The Breeders albuma "Title TK" (2002) nakon navodno uspješnog skidanja od ovisnosti Kimove sestre blizankinje Kelley i kratkotrajnih izleta u frakciju The Amps, Kelley Deal 6000 i Last Hard Men sa Sebastian Bachom (pjevač Skid Row), Jimmy Chamberlinom (bubnjar Smashing Pumpkins) i Jimmy Flemionom (ex-The Frogs), prošlo je mnogo vremena i mnogo promjena. Reunion Pixies nije donio željno očekivani povratnički album već samo vrlo uspješnu turneju u kojoj su nastupili i na zagrebačkoj Šalati 16.VII 2006. kada se već šuškalo o novom The Breeders albumu, a ponovna suradnja sa Steve Albinijem sudeći po materijalu albuma "Mountain Battles" je veliko razočarenje.

Album je rađen u istoj ekipi iz 2001. sa Kim (vokal, gitara) i Kelley Deal (gitara, vokal), Mando Lopezom (bas) i Jose Mendelesom (bubnjevi) uz odsustvo trećeg gitariste Richard Presleya koji je netragom nestao. U vrijeme ponovnog skupljanja The Breeders u proljeće 2006. nakratko im se pridružio Carrie Bradley koji je s njima snimio nekoliko kompozicija, te poput Presleya također nestao što je znak da u novom reunionu sastava očito nešto nije štimalo. A i na relaciji sa Steve Albinijem koji je producirao svega nekoliko kompozicija, dok je preostali dio materijala djelo Erike Larson i Manny Nieto, te su svojim posve drugačijim studijskim potezima unijeli veliki nesklad u album. Uvodna "Overglazed" u simpatičnom indie-rock izdanju s potporom starinskog zvuka Hammond organa uz samo jedan stih "I can't feeling" može još donekle ohrabriti na prvo slušanje da se iza svega nalazi solidan materijal, no kako stvari odmiču, stvara se dojam da je čitav album napravljen zbrda-zdola. "Bang on" je čudna Albinijeva dance-rock varijanta s distorziranim zvukom bas gitare, bas pedale i kompresiranog doboša što djeluje kao da je riječ o elektronskim efektima. Pjesma ima tek jedva nekoliko tonova na gitari i par udaraca po žicama i sasvim je nejasno čemu ovakav skraćeni minimalizam izrezan samo na ritam i neubjedljiv tekst kao da se radi o nezavršenom demo snimku nekog hip-hop/rock sastava. Kelley se u vodećem vokalu pojavljuje u laganom također minimalističkom broju "Night of joy" u kojem je osim hipnotičkog bubnjarskog ritma kojeg je bez problema mogla zamijeniti ritam mašina jedino interesantna desetak sekunda kratka havajska solo dionica na gitari, te u laganoj neinventivnoj baladici "We're gonna rise" koja donosi nekoliko sekundi adrenalina u kratkom solo aranžmanu. Tek u "German studies" može se osjetiti dio nekadašnjeg indie-rock uzbuđenja u priprostom new wave/punk šalabajzanju kao da se radi o nekom domaćem demo bandu koji kombinira stihove na engleskom i njemačkom jeziku. Malo raštimane i raspadajuće svirke s izletom u post-punk/noise eksperiment u "Spark" donosi dio Albinijevog talenta koji je na cijelom albumu prisutan kao zrnce začina u hladnoj nesoljenoj kaši. Jedna od najkompaktnijih i originalnijih skladbi je "Istanbul" u laganoj Tom Waits atmosferi gdje se Albini dobro razgalio s produkcijom odvojenih zvukova kontrabasa, ritmičkim udarcima palicama po okviru doboša, razdvojenim vokalima i sitnim 'pimplanjima' gitare, klavira i mooga, a jedina čvrsta i zdrava kompozicija koja miriše na Pixies i rani The Breeders je umjereni indie-rock "Walk it off". Naredni dio albuma su dvije simpatične šansonice - latinski surf-evergreen a'la back to '60 "Regalame Esta Noche" na španjolskom, i akustični country valcer "Here no more". Nakratko se šansonjerska atmosfera razbija s blagim noise blues-rock brojem "No way" u kojem očito manjka snage i energije, a vesela rasplesana "It's the love" nikako ne može uvećati minornost kvalitete sadržaja albuma koji je neshvatljivo sastavljen od polovičnog i nezavršenog materijala. Još kad se na kraju čuje naslovna "Mountain battles" odsvirana na organu uz sitnu potporu pozadinske distorzirane solo gitare i nekoliko tonova na basu koji bi prije odgovarali kao intermezzo nekom sympho-rock ili eksperimentalnom izvođaču, dojam koji ostavlja album je samo jedan - razočarenje.

Ako je jedini kriterij po kome se navodila Kim Deal bio napraviti alternativni rock album, onda je potpuno promašila. Jer tek nekoliko blijedih i neinventivnih kompozitorskih poteza u 36 minuta albuma bez riffova, raspojasanih aranžmana i slojevitih pjesama za ovako veliko i značajno ime poput nje ne može biti samo rezultat šestogodišnje diskografske pauze, već i kreativnog autorskog pada koji je blizak početničkim demo bandovima. Neshvatljivo za osobu koja je na sceni već 25 godina. Uspjeh albuma sredinom travnja 2008. (UK no.46) je jedino što može ohrabriti da će u budućnosti Kim i ekipa napraviti ako ništa drugo, ono barem jednu komercijalnu pjesmu kojom će ovakav ispodprosječan album biti zaboravljen i nitko ga neće spominjati.

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 29/07/2008