home > mjuzik > Head Carrier

kontakt | search |

PIXIES: Head Carrier (Pixies Music/ Play It Again Sam, 2016)

Glazbeno-stilska snaga i značaj Pixies u okvirima alternativnog rocka kome su nadebelo kumovali danas nema niti polovičnu ulogu kao koncem 80-ih i početkom 90-ih. Alternativni rock 21. stoljeća je oštar, agresivan, distorziran i žestok; više duguje hard-rocku, grungeu, metalu, punku i post-hardcoreu nego li Pixiesima koji su direktno utjecali na njegov razvoj što se sticajem okolnosti vječite britanske opozicije na periodične američke blitzkrieg nastraje (blues, jazz, rock'n'roll, reggae, punk, hip-hop, sludge, grunge, stoner, nu-metal...) zahvaljujući meketavo-kmečavom britpopu odmetnuo u daleko mekšu varijantu indie-rocka zaogrnutog kojekakvim paravanima lakoglazbene pop-rock zamke klišeja u kakvu su davno upali predvodnici golemog stada poput The Rolling Stones, U2 ili danas posve zaboravljenog Rod Stewarta što je nekoć, u ranim 1970-im bio glavno grlo i faca rocka kome se čak i pokojni John Peel divio. Oni na čelu te ogromne horde su s vremenom uronili u staložene serijske bezbijedne manire od kojih nitko nije postao ni pametniji ni produhovljeniji, a niti je rock kao forma takvim serijskim štancanjima išta napredovao osim evidentnih pokazatelja na koji način namaknuti pozamašnu cifru na bankovnim računima.
[  ]

Smatrajući se dobrim dijelom krivcem za neodgovorno korištenje i zloupotrebu njihovih 'izuma', Frank Black kao vođa i praktički jedini istureni 'vilenjak' u danas već zapuštenoj i ovremešenoj šumi s pravom si je uzeo proigravanje artističkim smicalicama nazivom albuma potegnuvši u teoriju umjetnosti o kipovima bez glava. Riječ je mahom o svecima i mučenicima koji su završili odrubljivanjem glave ili pak o svojevrsnom umjetničkom izazovu - metafori na giljotinu koju je prvi puta iskoristio francuski novinar Marcel Herbert 1914. posluživši se grčkim nazivom 'cephalophore' (glava nosača). Tragedija Pixies je u toj njihovoj ogromnoj karizmi i ulozi sporedno važnih igrača na jedan vrlo širok i razgranat žanr. Nose teško breme poput Iggy Popa koji je kumovao punku: sa The Stooges je napravio tri prva epohalna albuma a da punk nikad nije konzumirao, čak ga i zaobišao u velikom luku koncem 70-ih i početkom 80-ih. Štoviše, Pixies su za razliku od Iggyija ostali isti u zvuku i stilu, ali sa znatno smanjenim elanom i entuzijazmom suočeni s gladnom potražnjom milijunskih fanova koji nikako nisu mogli prežaliti njihov razlaz nakon četvrtog albuma "Tromplemonde" (1991) i dugo pripremali povratnički rad "Indie Cindy" (2014) koji je prošao s velikim uspjehom (UK no.6, USA no.23) unatoč zbunjujućoj aromi i salvi kojekakvih kritičarskih razmatranja.



Da bi se unaprijed ogradio od raznoraznih naklapanja, 'cephalophore' mu je idealno poslužio u svojstvu 'svetaca' kojima su medijski skinute glave. Jest, rijetki su veliki bend koji se triput okupljao i pri tome zakasnio ubrati dobru žetvu novim albumom sredinom prošle decenije, no kad su već konačno došli do tog povratničkog albuma kakav god da jeste, sada je vrijeme da stabiliziraju tečaj s onime što znaju i umiju. Jasna stvar da pjesme poput "Debaser", "Where's my mind?", "Vamos", "Broken face", "Gouge away", "Rock music", "Planet of sound", "Monkey's gone to heaven" ili "Here comes your man" više ne mogu ponoviti, kao niti duh epohalnog debija "Surfer Rosa" za kojeg je jednom prilikom producent Steve Albini izjavio da ga je napravio bend u kome je prepoznao ozbiljne ambicije za vrhove top lista, no u suštini se radi o bezizražajno zabavnoj college rock skupini. Tada se to početkom 90-ih diomalo još jednom ishitrenom Albinijevom koještarijom, a danas se ustvari pokazuje opravdanom hipotezom kroz blasfemično proročanstvo.



Kako god tumačili taj povratak Pixies u stvarateljsku fazu, i "Indie Cindy" je bio sasvim dovoljan tumač njihove glazbe i stava da više i bolje od prva četiri albuma ne mogu i ne umiju naslonivši se prvenstveno na Frank Blackovu inspiraciju koju je pokazivao i tijekom svoje solo karijere nastavivši je praktički na isti način u ovome reunionu. Paz Lenchantin koja je ušla kao treća službena zamjena Kim Deal na basu dobila je i svoje vokalne role jer se duh prošlosti mora ispoštovati. Ranije je radila s mnogo izvođača (između ostalih A Perfect Circle, QOTSA, Zwan, Jarboe...) svirajući violinu, piano, gitaru i svoj domicilni instrument - bas gitaru, a vokalne dionice joj je Frank dodijelio u prvome, vrlo ljutitom singlu "Um chagga lagga" i u prvom licu "All I think about now" koju je upravo ona napisala. No, kategorički rečeno, sve se na ovome albumu jasno ocrtava da su osrednje kreacije jednostavnih pjesama neambiciozne i površne slatkoće psihoze trenutnog stanja u kome se pokušava pronaći ekvivalent njihovom slavnom statusu kojeg je pečatila zastrašujuća promijena raspoloženja, američka mitologija u srazu sa latino-nadrealizmom, eksplozivni refreni, te kombinacije mekog, glasnog, akustičnog, brundavo-noiserskog zvuka i svakako muško-ženskog vokaliziranja.
[ Paz Lenchantin ]

Paz Lenchantin

Ne može se poreći da od 12 pjesama nema ponekog favorita u ovakvoj situaciji gdje u spomenutoj "All I think about now" Paz ustvari priznaje što tegobno muči bend: 'pokušavam razmišljati o sutra/ ali uvijek razmišljam o prošlosti', prikazujući kreativnu paralizu repeticije jednih te istih kalupa po kojima Frank radi već dvadesetak godina. Teško je napraviti adekvatnu tranziciju iz prošlosti u budućnost kad se sadašnjost odvija s pregovorima i kompromisima nekoć velike ekipe koja nije nimalo marila za nadolazeće generacije. Tako je trećina ovog materijala upravo lament njihove prošlosti s primarnim ciljem da auditorij smetne s uma sve one predodžbe koje imaju u glavi o njima. Htjeli bi nakon "Indie Cindy" krenuti ka novim izazovima, no jedini koji se nazire jest izlazak iz ubjedljivo najlošije kreativne faze u nešto daleko obećavajuće u što bi i oni kao bend htjeli biti uvjereni da je na mjestu hvatajući poneko zrnce maštarije u pjesmama "Classic masher", "Might as well be gone", te rijetkih prilika kada pokušavaju razbiti zvučni zid poput "Baal's back".

Njihovo zločesto veselje se nastavlja u istom tonalitetu, ali s daleko manje hrabrosti i odvažnosti. Još im nije došlo vrijeme za smaknuće. Priznaju da nemaju dovoljno praskavosti i samog nadahnuća u zrelim 50-im godinama života, ali ih zbog toga ne treba otpisati.

Naslovi: 1.Head carrier, 2.Classic masher, 3.Baal's back, 4.Might as well be gone, 5.Oona, 6.Talent, 7.Tenement song, 8.Bel espirit, 9.And I think about now, 10.Um chagga lagga, 11.Plaster of Paris, 12.All the saints

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 24/10/2016

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Zebra

ŠIZA: Zebra (2024)

| 27/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Jugoslavija 1941​-​1945

BRANDKOMMANDO: Jugoslavija 1941​-​1945 (2024)

| 27/03/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Disgraced Emanations From A Tranquil State

APPARITION: Disgraced Emanations From A Tranquil State (2024)

| 26/03/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Levitate

GHLOW: Levitate (2024)

| 25/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Time to Breathe

SM4LLPOX: Time to Breathe (2024)

| 24/03/2024 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*