home > mjuzik > Indie Cindy

kontakt | search |

PIXIES: Indie Cindy (Pixies Music/ Play It Again Sam, 2014)

Kad sam Pixies prvi puta slušao u ljeto 1987., taman kad sam skinuo jugoslavensku SMB uniformu, na zagrebačkom radiju emisija Ante Batinovića "Po vašem izboru" vrtila je njihov prvi EP iliti mini LP "Come On Pilgrim". Rekoh, jebote, ovo zvuči ko' neki opičeni David Bowie iz 70-ih i, naravno nitko mi nije vjerovao jer su tada u modi bili žestoki bendovi pod okriljem 'novog američkog rocka' - Husker Du, Sonic Youth, R.E.M., Butthole Surfers, Black Flag, Minuteman, Firehose, Nomeansno, pa i RHCP i The Smiths koji su se razilazili, ok, ali oni nisu spadali u žestoke momke. Kome god da sam pričao za Pixies, barem od branže koja je nešto kontala, svi su mi govorili da sam u krivu. Ma, kakvi, 'kakav Bowie, koji ti je kurac?', jer je Bowie, nemojmo zaboraviti, baš tada bio u svojoj najgoroj kreativnoj fazi pretvorivši se u izuzetno loš mainstream, a moji sugovornici i ortaci su bili isto tako mladi dvadesetogodišnjaci koji su Bowiea znali samo po hitovima s albuma "Let's Dance" i "Tonight", a novu alternativnu mjuzu su percipirali preko Sonic Youth, Einsturzende Neubauten, The Residents, Ministry, nekih dobrih punk/new-wave/post-punk ploča, te The Stooges i MC5. Mnogi od njih nisu tada znali niti za Sugarcubes koje sam jako volio. A znam da sam bio u pravu, što se odrazilo jednim bljeskom Frank Blacka u emisiji "MTV 120 minutes" u kojoj je bio gost u proljeće 1993. povodom debi albuma "Frank Black", taman nakon razlaza Pixies gdje je jednog od svojih najvećih uzora naveo upravo David Bowiea. I još je pustio spot The Residents, te nekih danas možda beznačajnih izvođača o kojima moja ekipa ionako pojma nije imala.

Pixies su bili sjajno prihvaćeni bend koji čak nije niti percipirao da svira neki alternativni rock, sjećam se da je u jednom interviewu za HTV Frank Black na pitanje 'kakva je to muzika koju svirate?' odgovorio 'muzika na električnu struju', hahaha. Ljudi su izmislili alternativni rock, ono što se danas s punim pravom naziva indie-rock od kojeg mi se s gnušanjem sere u šta se sve pretvorio i kad samo čujem i vidim etiketu 'indie' bježim glavom bez obzira jer unaprijed znam da tu nema više rokenrola jer niti Pixies nisu bili r'n'r bend. Oni su bili zaseban unikat vremena, takoreći izrod izašao iz klišeja i napravili su dva čudnovata, posebna albuma "Surfer Rosa" (1988) i "Doolittle" (1988, USA no.98, UK no.8), po mnogima najbolja remek djela indie-rocka zapostavljajući i dva naredna "Bossanova" (1990, USA no.70, UK no.3) i "Tromplemonde" (1991, USA no.92, UK no.7) koji su imali sijaset fantastičnih pjesama, ništa lošijih od ultimativnih hitova "Gigantic" (UK no.93), "Monkeys's gone to heaven" (UK no.60, uvršten u top-50 MTV of 80's), "Here comes your man" (UK no.54) ili "Where's my mind?". To se, fakat slušalo kao obavezna lektira i svatko je znao Pixies bez obzira bio on metalac, hardcoreaš, punker, romantičar uživajući u U2 ili Simple Mindsima ili slušao čak i house, pop, pa i domaće zabavnjake od Crvene Jabuke i onih ljigavih grehota poput Merlina, Dugmeta, Valentina i Hari Mata Hari. Za Pixies se znalo puno više nego li recimo za R.E.M., MBV ili The Stone Roses koji su upravo tada započinjali svoju diskografsku karijeru. Pixies su bili alternativa, prava rock opozicija tada kurentnom gothic-rocku i ostacima post-punka, zvijezde tog vremena su bili The Sisters Of Mercy i The Cure, Nick Cave je kuckao o velika vrata, a o Nirvani tada nitko živ pojma nije imao. Pixies su bili avangardni rock bend s konca 80-ih, upravo onakav kako je to i postulat napretka rocka tražio - stalno drugačiji zvuk i stalno drugačije pjesme. To je uistinu bilo zanimljivo vrijeme.

Povratnički koncert Pixies na prvom InMusic festu 2006. na Šalati nakon sjajnog u Kulušiću 1989. (bio sam na oba) potvrdio je ono što razmišljam - vrijeme njihove glazbe je prošlo, totalno su 'out' i nemaju smisla za nove trendove. Jest, bio sam razočaran s tim njihovim koncertom na Šalati i jako se dobro vidjelo da ih je vrijeme zgazilo u muzičkom i stilskom aspektu. Svirali su ono što su napravili do 1991. i to je bilo to.
[ Pixies ]

Pixies

Bez obzira na odlazak Kim Deal, a potom i na kratkotrajnu Kim Shattuck (basist u najnovijoj postavi je Ding Simon 'Dingo' Archer) i sve one frakcije koje su Pixies imali u dugim godinama neaktivnosti benda od 16 punih sezona, te na strahovite promijene u alternativnom rocku kojeg su ultimativno zapečatili, Pixies su i u novom izdanju isti 'flash', ista spika, isti zvuk, isti stil. Ništa se nisu promijenili, jer oni, ruku na srce, nisu Bowie koji je učinio bezbroj metamorfoza s pomlađivanjem stila, da se razumijemo.

Sve ove pjesme su ranije objavljene na tri EP-ija i date su besplatno na download, a oni s manje odmjerenim naklonom smatrali su da je riječ o nekakvim sranjima, da to nisu oni pravi Pixies. Gledajmo jednu stvar - bend se zaustavio u trenutku najveće popularnosti i mogao je 'peglati' sve ove godine vjerojatno uspješnije nego li njihove uglavnom površno popraćene karijere, mogli su se tokom grungea ispoljiti kao rodonačelnici žanra što ustvari i jesu bili i vjerojatno bi s nekim albumom dosegli tokom 90-ih no.1 poziciju u UK i USA, te osim jedinog milijunskog "Doolittle" ostvariti još poneki megatiražni zgoditak.

Nego, što je u pitanju? Umjetnička sloboda izražavanja da budeš onakav kakav jesi. Pixies, kažem nisu ništa drugačiji od onoga što jesu i to mnoge razočarava smatrajući da su autorski čak i slabiji nego li prije 25 godina. Notorna glupost. "Indie Cindy" uopće nije loš album i neka bude peti po kvaliteti u njihovom nizu, opet je dobar album. S druge strane, odsustvo one melodične bas dinamike Kim Deal koje je nadosnimavalo čak troje basista (Kim Shattuck, Paz Lenchantin i povremeni The Fall suradnik Simon Archer) doduše umanjuje draž i zavodljivost koju niti provjereni producent Gil Norton nije uspio nadoknaditi nekim štosevima, ali ne može se poreći da ovdje na ovih 45 minuta nema trenutaka izvrsnosti.



Uvodna "What goes boom" donosi dah žestine "Tromplemonde" i promukao Frank Blackov vokal prošaran gitarskim struganjima, jako dobrim solažama i hard/punk riffovima, a naredne "Greens and blues" i naslovna "Indie Cindy" fini surf/slide uz pratnju akustare, upravo ono zbog čega su se voljeli "Doolittle" i "Bossanova". I tu su stvari već sasvim jasne da su to oni Pixies kakvi su oduvijek bili. Malo žestoki i eksperimentalni, a malo nježniji, letargičniji, lijeniji, romantičniji i skloniji pop-rock shemama. Prvi EP kojeg je ponio "Bagboy" dao je neke naznake da će biti osjetnih stilskih promijena s ubacivanjem elektronike i naglašenim industrial-rock ritmovima, ali to se samo odnosi na ovu pilot stvar, inače najdulju na albumu (skoro 5 minuta).



"Magdalena 318" i "Silver snail" spadaju u one klasične nastavke post-punk/rock sintagme koje su bile izrazite kod prva dva albuma, a ustvari ustoličile su indie-rock s jednostavnim melodijama i, ovaj puta psihodeličnim gitarskim tretmanima kakve je veoma mnogo uobičavao rabiti Bowie. Frank se tu vješto poslužio i metaforama 'puževog koraka' srebrno-sluzavim tragom tražeći put do kuće što može značiti svašta, pa i da se sam pogubio u kreativnosti jer je kao glava i mozak benda znao u solo karijeri napraviti i neke jako slabe radove. Najveću pomutnju izazvala je "Blue eyed hexe" (objavljena na "EP2") u kojoj se pretvaraju u AC/DC, a Frank čak i vrišti poput Briana Johnsona. Pa pobogu, zašto i ne bi? Imali su oni, ne zaboravite i daleko žešćih pjesama, osobito na "Tromplemonde" (primjerice "Planet of sound", "Head on", "U-mass"...). A do konca albuma sve slijede sami klasici, vrlo lijepe pjesme u umjerenim tempovima sa zavodljivim melodijama i harmonijama koje se tako zdušno pjevuše, od srca - "Ring the bell" ("EP3"), "Another toe in the ocean", fina laganica "Andro queen" (obje s "EP1"), te dvije očite temeljnice na njihovim velikim uzorima The Wire - dostatno žestoka "Snakes" ("EP2") i završna, nešto umjerenija "Jaime bravo" ("EP3").

Činjenica jest da smo se svi mi Pixies tokom protekle 2 i pol decenije naslušali u tančine, da im znamo dušu svih pjesama, da ih možemo čak i otpjevati od kraja prema početku, da nabrzaka u roku od samo par sekundi možemo napraviti omiljenu set listu od 20-tak izabranih brojeva od kojih barem prvih 5 spadaju u najbolje pjesme naše mladosti i vremena druge polovice 80-ih i da su nam svima oni kao bend jako mnogo značili, a i onima koji su ih tek počeli slušati nakon razlaza. Upravo zbog takve, nazovimo hiper-potrošnje, jer bili su za alternativnu generaciju otprilike isto ono što su Beatlesi i Stonesi za rock predstavljali omladini 60-ih, dešava se to da sve ovo što su napravili na ovome albumu poznajemo kao štivo koje smo već proživjeli. Također i izostanak nekih Frankovih vragolija kakve su bile recimo "Vamos", "Bone machine" ili "Broken face" sa čuvenog debija nisu ništa drugo do li danak godinama. Frank, Joey Santiago (gitara) i David Lovering (bubnjevi) su već 50-togodišnjaci, normalno i kilogrami viška su im se nakupili, te nemaju potrebe za frenetičnim izbacivanjem energije koju sada fokusiraju u melodije i posve jednostavne pjesme.

A da su i dalje ostali alternativan bend dovoljno govori i spomenuta opaska da su kompletan sadržaj u obliku tri prethodna EP-ija dali svima besplatno na download, a za one prave istinske fanove koji zaista žele izdvojiti pare, objavili su i opipljiv nosač zvuka (cd, LP, DD). I nisu se prevarili: dosegli su UK no.6 i USA no.23 što im je jedan od najvećih uspjeha na top listama. I neka doguraju do milijunskog tiraža, zaslužili su.

Naslovi: 1.What goes boom, 2.Greens and blues, 3.Indie Cindy, 4.Bagboy, 5.Magdalena 318, 6.Silver snail, 7.Blue eyed hexe, 8.Ring the bell, 9.Another toe in the ocean, 10.Andro queen, 11.Snakes, 12.Jaime bravo

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 17/05/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Tourmaline

ANAHITA: Tourmaline (2017)

| 17/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Kerst per Savizi

MATEJ KRAJNC: Kerst per Savizi (2017)

| 16/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Playground

PAPERTANK: Playground (2017)

| 15/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Split blues festival 2016 - In memoriam Jadran Zlodre Gobbo

RAZNI IZVOĐAČI: Split blues festival 2016 - In memoriam Jadran Zlodre Gobbo (2017)

| 14/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Hey Satan

HEY SATAN: Hey Satan (2017)

| 13/07/2017 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> wi giv medi[k]a[al] suport to:
df 08_2017-humstok220x60.gif
> diskografija
cover: Indie Cindy
  • Surfer Rosa (1988)
  • Doolittle (1989)
  • Bossanova (1990)
  • Tromplemonde (1991)
  • Indie Cindy (2014)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*