U rano proljeće 1994. Michael gostuje kao prateći vokal na singlu "Your ghost" na akustičnom albumu "Hips And Makers" Kristin Hersh (ex- Throwing Mouses), Peter sudjeluje na albumu obrada The Walkabouts, a Warner bros. objavljuje još jednu kompilaciju R.E.M. - "Collected".
Ovakvo cjelokupno okružje i situacija u glazbenom svijetu, te predznaci komercijalne propasti rocka rezultirali su novim osvrtom R.E.M. na aktualne događaje. Koncem rujna 1994. objavljuju deveti album "Monster" u svojoj do tada najprljavijoj zvučnoj produkciji gdje su vodeću riječ odigrale distorzirane gitare i nakon gotovo deset godina ponovno nerazumljivi vokali. Michael se pojavljuje obrijane glave u najavnom singl video- spotu "What's the frequency, Kenneth?" gdje interpretira stav osobe koja ne razumije valnu duljinu novih generacija, što je bila prethodnica novom uspjehu. Album je dočekan pozitivno, pogotovo od strane kritike koja je više stremila ka "tvrđem" underground zvuku. Premda te godine nisu ušli u najuži izbor albuma godine (titulu su ponijeli Oasis "Definitely Maybe", Blur "Parklife" i Portishead "Dummy"), ovdje je svakako riječ o njihovom najsofisticiranijem koncepcijskom albumu. Uspoređivali su ga s punkom, noisom, garažnim rockom sasvim opravdano prema produciranom zvuku, no čitava zavrzlama albuma nije u soundu već u nedokučivom smislu "Monstera"… U presudnim momentima se ne može čuti što Michael pjeva, već se može nagađati, a oni se sami baš i nisu trudili (po običaju) da obznane točan smisao preko izjava koje su davali. No, činjenica da je "Let me in" posvećeno Kurt Cobainu, može navesti na zaključak da album govori o stvarima iz Kurovog života koje nisu poznate. S druge strane se može tumačiti i kao čudovišna mašinerija koja nalaže metode u sklopu kojih se odvija život ("King of comedy"), ljubav ("Strange currencies", "You"), ljubavni jadi ("Crush with eyeliner", "Circus envy"), homoseksualni predznaci ("Tongue"), psihološke igre ("I don't sleep, I dream", "Bang and blame")… ali pitanje cijelog smisla "Monstera" je lukavo ostalo u mraku dajući ponovno onaj duh "istraživanja" osobnog karaktera. U prilog tome idu nabacane fraze i riječi abecednim redom na omotu albuma, a u nekim kompozicijama se pojavljuju potpuno novi horizonti komponiranja. Primjerice, elektronski Kraftwerk obrazac u "King of comedy", evnuističko pjevanje u "Tongue" ili avangardno- eksperimentalni tretman gitare u "Circus envy". Ovaj album unatoč mnoštvu ljubavnih tema ni izbliza nije usporediv s njihovim emotivnijim temama poput onih na "Out Of Time", a također nije ni poduzeta obimnija turneja. U nekoliko navrata odgađani nastupi svoj mini- tour doživjeli su početkom 1996., ali tada su stvarne činjenice rocka počele gubiti svoj privilegirani položaj u aspektu cjelokupne mašinerije show- bussinesa.

horvi // 26/11/2002