Uistinu je impresivno za posmotriti da kanadski razjebanci ne odustaju od svojeg stava. Od prvog izdanja neprestano imaju isti logotip slova, iste dizajne omota i uglavnom manje-više isti glazbeni stil dok ne odlutaju iz hardcore punka u indie rock, disco ili elektroniku, ali stalno se drže vlastitih načela. I k tome znaju dobrano zapapriti svojim fanovima. Evo, kada su miksali ovaj osmi studijski album pripremajući ga za konačnu objavu, između 6. i 7. kolovoza 2024. su na svojoj bandcamp stranici pustili free-download albuma "Who's Got the Time & a Half?" koji je bio u opticaju 24 sata. Pa tko ga je uspio skinuti, svaka čast, no ja nisam i nemam pojma što se nalazi na njemu. A ovaj album od nepunih 40 minuta je sestra prethodnika "One Day" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=32083 (2023) urađen po istim parametrima. Svaki član benda je dobio samo 24 sata u studiju za snimanje svojih dionica, pa što ispadne - ispadne. Također svaka pjesma je komponirana tako da odgovara svojoj paralelnoj pjesmi na "One Day", a gitarist Mike Haliechuk napominje da bend planira realizirati četiri međusobno povezana albuma snimljena u razmaku od jednog dana, don't fucked up! Istina, evoluirali su u buntovni punk Radiohead s razmetljivim etosom i etikom, a i Lou Reed-ovskim razmišljanjem rock and rolla, premda bend više nije u cvijetu mladosti prkoseći šibanju bičevima i razbijanju pivskih flaša po glavi kao što su bili prije desetak godina.



Kao što naslov 'Još jedan dan' sugerira, razjebanci nastavljaju istraživati mnoga tematska pitanja oko pomirenja s neutaživim čovječanstvom koje srlja u propast, a oni pregledavaju i analiziraju oštećeni svijet pažljivim oblikovanjem vezivnog tkiva na uglavnom kraće pjesme od 3 do 4 minute. Više od polovice pjesama ima jedan te isti, ali novi trik: počinje se s upečatljivim riffom, no gitare imaju svoje fuzz branše kako bi zauzele što manji dio osnovne frekvencije proširivši ulogu one klasične punk gitare koja ovdje više nije tupi instrument agresije, već filter za adekvatnu melodiju pazeći da se ne razbijaju međuigre slojevitosti, a po tome se dade naslutiti kako je bend unatoč kratkoći studijskog sessiona uspio izvući ogroman eksperimentalni kapacitet kreativnosti.





Da ne uspoređujem pjesmu po pjesmu s prethodnikom, "Tell yourself you will" je gromki odgovor na ono što mnogim fanovima prođe mimo radara: nemaju synth jer su im gitare tako usklađene da mogu zvučati kao synth, te se ovdje pridružuje orkestracija s više instrumenata u motivacijskoj himni kakvih imaju napretek. Post-hardcore "Divining gods" razmatra sekularizam preuzimajući klasičnu brigu o idolpoklonstvu, onim lažnim bogovima koje se obožava, ajde, frontmen Abraham i ekipa nisu u nogometu kao niti Kanađani, no njihovi su bogovi hokey na ledu i filmski miljarderi, a u ovome kontekstu su provučeni preko okulara rock zvijezda 'stvoriti ćemo ih tamo gdje ih možemo pronaći' prelazeći u slavlje potaknuto prethodnom pjesmom "Stimming" koja služi za tulum s prijateljima.



Na momente, album postaje previše eteričan, pa čak i pjevušan, "Follow fine feeling" bi trebao biti nastavak one odlične pjesme "Cicada", samo je u razmrdano-melodičnom Vampire Weekend stilu, a najdulja, završna "House of lights" (jedina iznad 5 minuta) je izvrnuti smisao snage ljubavi, odnosno "Roar" s "One Day". Nekad se ovdje pokažu neprikladni lirski momenti za srednji stalež, čak i za onaj punkerski, no ovdje, po običaju nema puno udobnosti u kontekstu njihovog uobičajenog izraza.

Full album:



Trenuci inpiracije su i dalje transformativni punk-hardcore, izravan ili sokovima nabijen, kako god, tegobno zabavan koji ima i indie-rock i opaki hardcore-punk radostan prkos. Za razliku od prethodnika koji je imao providan tematski koncept između COVID-19 vremena i razmišljanja o starosti po su ga kasnije nazvali kao 'zimski', ovaj je nešto optimističniji, pa se stoga smatra 'proljetni', a osim toga tu vokalnu protutežu grlenom i ciktavom Abrahamu daje bubnjar Jonah Falco kroz spiritualno-milozvučne arije suprotne tjeskobama poput optimistične "Paternal insinct" što je kontra one opasne čarke "Broken little boys" koja je na "One Day" govorila o zamkama igračaka, sporta i pornografije. Uglavnom, ovo je ugodniji rad premda ne spada u njihove najoriginalnije albume ili inovantne EP-ijeve, ali se vidi indie-punk sa nekim zabavnim pjesmama čvrstih riffova i melodičnih refrena. Možda će biti zanimljivo za promotriti kako će koncipirati treći dio ove kvadrologije i kamo će se uputiti. Trebalo bi prema ljetu, a onda ka jeseni...

Naslovi: 1.Face, 2.Stimming, 3.Tell yourself you will, 4.Another day, 5.Paternal instinct, 6.Divining gods, 7.The one to break it, 8.More, 9.Follow fine feeling, 10.House lights

Ocjena (1-10): 7,5

horvi // 13/08/2024