Tri godine nakon sjajnog "The Chemistry Of Common Life" kanadski psihodelični punk razjebanci 7.VI 2011. izbacuju su svoj novi, još drastičnije i iznenađujuće koncipiran album u obliku punk-mjuzikla!!!

S fenomenom ovog kanadskog eksperimentalnog punk benda vjerojatno će se rock analitičari zabavljati još mnogo vremena kao što se revaloriziraju značajke ostavštine upokojenih The Clash i Ramones. Premda se u slučaju Fucked Up još uvijek ne može govoriti s onih top-10 pozicija kakve su dosegli njihovi ideološki prethodnici koji su imali široku naklonost publike i medija, sa samo tri (da, tek samo 3) studijska albuma, ovi su Kanađani iz Toronta doslovce poremetili ustaljenu punk šablonu za koju se tradicionalno degutantno smatra da pripada tamo nekakvom lumpenproleterskom undergroundu koji bijesni, cvili, tuli, zavija i pljuje na sve oko sebe.

Dok su se od prethodnog albuma "The Chemistry Of Common Life" (2008) zabavljali sa osmišljavanjem EP-ijeva na temu godišnjih zodijaka po kineskom kalendaru, kompilacijom "Couple Tracks" (2010) i brdom kolaboracijskih i solo singlova (čak dvadesetak!), brižljivo su pripremali novi dugosvirajući rad koji je sve samo ne još jedan u nizu revoltiranih punk eklektika. Albumu su prethodila dva odlična 7'' singla koji se nadovezuju na konceptualnu priču - "Do all word can do/ What would you do for Veronica" i "Remember me that's all I ask/ What they didn't know", te čak 4 digitalna "The other shoe", "A little death", "Ship of fools" i "Queen of hearts" (objavljeno 2011. za Matador Records). Sve ove pjesme su uvodnici koji donose kratki sažetak cijelog albuma na kojem je glavna tema, vjerovali ili ne - ljubav. Koje li sramote za punk, pomisliti će mnogi zadrti punkeri, da se jedan punk-hardcore band uz sve svjetske probleme bavi sa tom srcedrapajućom temom. Glupo? Poslušajte album, pa onda prosudite... Koncept fabule je utemeljen na priči o dvoje mladih ljudi, Davidu i Veronici koji su se upoznali na ulici u jednom industrijskom gradu, strasno zaljubili i onda su počele dramatične situacije pune strahova i predrasuda koje su prvo rezultirale emotivnom krizom, nerazumjevanjem i nesporazumima, a na koncu raskidom veze i tragičnom smrću Veronice koju je ubio sam David. Naoko, ovo je stereotipna priča za TV sapunice i holivudske drame s elementima trilera, no u svojoj suštini otkriva snažan autorski rukopis u rangu rafiniranog romanopisca poput recimo Paula Coelha ili Alberta Moravie. Možda je i kao inspiracija poslužio Coelhov roman "Veronika je odlučila umrijeti". Možda. A možda nešto sasvim deseto, no to i nije toliko bitno.

Kada se zasebno čitaju tekstovi 17 pjesama, apsolutno se ne može steći dojam da su napisani za relativno klasične i kratke punk skladbe. Jer kao prvo, lirika je koncipirana tako da praktički nema nikakvih himničnih refrena i nema ponavljanja kitica već je bazirana na pripovjedačkom stilu u kojem pisac raspreda događaje po kronološkom redosljedu. A kao drugo, skoro svaka pjesma je praktički u vezanom formatu punom rima koje nisu prioritet punkerskog miljea. Naposljetku, tu je i izuzetno produhovljena prizma koja početne emotivne užitke, a kasnije kompromise, insinuacije, policijsku brutalnost i duhovne boli uzdiže do te mjere da se obraća ka Bogu, molitvi i iskupljenju u potrazi za istinskim ispunjenjem duhovnog bića. S tog aspekta Fucked Up su ovdje dosegli onaj lirski nivo koji krasi Bona i U2, te se o ovome albumu prava slika stvara tek nakon pomnih analiza koje sa svakom novom repeticijom otkrivaju nove poglede na emotivnim, moralnim, etičkim, filozofskim, duhovnim, pa i religijsko - metafizičkim načelima. Može se pronaći nekih nezgrapnosti u opisima likova koji se pojavljuju, pretanko i vjerojatno za književne kritičare i stručnjake su prešturih dosega, no to je već sasvim deseta priča o kojoj će biti riječ ako Fucked Up uspiju mjuzikl dogurati do Broadwaya...

S druge strane, glazba niti malo ne upućuje na postojanost ovakvih istinskih vrednota. Bend je sam po sebi provokativan i zajedljiv počevši od ortodoksnog imena sve do ekscentričnih koncertnih nastupa i činjenice da su svi odreda hedonisti koji piju, puše, psuju, tulumare i vode klasičan r'n'r život koji s prizme posmatrača sa strane izgleda da nema niti najmanje trunke poniznosti i skrušenosti koja bi odavala spoznaju da su okrenuti ka duhovnim horizontima. Masivno debeli i korpulentni frontmen Damian Abraham alias Pink Eyes tokom čitavog albuma vrišti u svojem maniru šizofrenične osobe s opsesivno-kompulzivnim poremećajem bez ikakvih otklona u senzibilnost, melankoliju i letargičnost s obzirom na dramatičnost i duhovni kredibilitet tekstova, a ostatak glazbene ekipe praši relativno punokrvni hardcore punk sklon minimalizmu i art-rock formatima.

Ovako sada malo šašavo izgleda nakon ove duhovne strane albuma da je glazba bačena u drugi plan, ali to nije tako. Fantastičan uvodni minimalistički instrumental "Let her rest" bez pratnje bubnjeva otvara ono staro poglavlje kraut-rock eksperimenata u rangu prva tri albuma Kraftwerk, a onda se redom šibaju nabrušene punk pržione u kojima gotovo da i nema predaha. U "Queen of hearts" Damianu na prateće vokale uskaču Vivian Girls koje se još povremeno pojavljuju sa svojim dream-pop glasićima u relativno himničnoj "The other shoe" koja podsjeti na The Clash fazu "London Calling", a zvuk i duh tog legendarnog albuma osjeti se u još sijaset kompozicija ("Running on nothing" i "Remember my name" su najočitije). U nekima su prateće vokale Vivianke upriličile nalik na klasičan shoegaze što dodaje nove dimenzije zvuka ("Turn the season"), a neke su iznadprosječno pomahnitale ("A slanted tone"). Tamo negdje oko polovice, album blago pada u glazbenu predvidljivu kolotečinu sa pjesmom "Serve me right" budući da je dotadašnjih 9 pjesama praktički povezano skoro bez pauza, no na svu sreću, taj šablon se razbija sa tromijom "Truth I know" koja luči jači psihodeličniji naboj i nastavlja se u umjerenijem tempu koračnice "Life in paper", temama koje otvaraju duhovna prostranstva i preispitivanja funkcije molitve u svojstvu iskupljenja nakon ubojstva. Na klasičan Fucked Up stil voda na mlin se ponovno vraća kroz "Ship of fools" i "A little death" gdje se personificira i racionalizira gubitak ljubavi, kao i spoznaja da se bolje razmišlja bez ljubavi, te se sve pomalo privodi k završnici sa psihodeličnom "I was there" u kojoj se razglaba o smrti Veronike s novih aspekata. Kako ovaj punk-mjuzikl ne bi bio lišen i melodramatike, tu su pjesme "Inside a frame", "The recursive girl" i "One more night" koje protežiraju duhovnost i metafiziku sa racionalnim i emotivnim epilozima, a na samom kraju dolazi punk-pop skladba "Lights go up" gdje glavni lik David cijeli ovaj performans promatra iz aspekta ostarjelog čovjeka koji bi rado ponovno volio i htio biti voljen da mu se pruži prilika. Stihovi kojima jasno potkrijepljuje svoju bolnu ranu izdvajaju se iz konteksta riječima 'najbolji dani mojeg života su oni kada si bila moja/ naša ljubav nije za publiku/... ja sam htio ostariti s tobom/... posijao sam sjeme na nebu za svoj oproštaj da bih mogao rasti kao loza istinske fikcije'. Osim što su sve pjesme potkrijepljene sa klasičnim riffoidnim punk temeljcem, u svakoj od njih je utkana bogata psihodelična pozadina koja pršti sa ambijentima, efektima i melodijama tako da u svim pogledima ovdje ima materijala i za slušanje, a i za razmišljanje. Možda su se gitaristi i glavni kompozitori Gulag, Young Governor i 10.000 Marbles mogli malo više pozabaviti kompleksnijim glazbenim sadržajem s oslobođenjem od minimalističkih kraut-rock repeticija. Uzme li se u obzir da djelo iznosi 80 minuta i kao takvo je namjenjeno da se izvodi kao kompletan performans, monotonija u koju upada se mogla izbjeći slojevitijim aranžmanima sa pomacima u neke drugačije stilske okvire. Recimo progressive koji bi glazbenom formatu pridodao daleko slikovitiji sadržaj s obzirom da u nekim kompozicijama postoji niz tekstualnih obrata koji su dušu dali za takve poduhvate.

No u kompletu gledajući, cijela ideja, a na koncu i rezultat su iznenađujućih atributa u fahu punk-hardcore scene. Možda je još preuranjeno tvrditi da se pred nama nalazi jedan od najoriginalnijih i ponajboljih punk albuma u posljednjih desetak godina. Ovu tvrdnju će oni sami morati obraniti pogotovo pred zajedljivim kritičarima ako se "David Comes To Life" kojim slučajem uspije progurati na Broadway.

Album je dostupan kao klasičan cd i dvostruko vinilno LP izdanje na kojem je radnja podjeljena u 4 čina.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 06/06/2011