Riječka country grupa koja postoji od 1999. došla je do svojeg četvrtog albuma. Možda i nisu toliko poznati kod nas koliko u inozemstvu: krasi ih nekoliko nagrada među kojima je najznačajnije osvajanje 1. mjesta na 23. natjecanju Country glazbe u Poljskom Mragowu čime su u europskoj kategoriji postali najbolji bend sezone 2004/2005. Ono što šarmira ovaj bend je vrckavi, nestašni vokal Nikoline Tomljanović nalik na sopran Dolly Parton, te zabavan i živahan stil konciznog benda za kojeg ama baš nikad ne bi rekli da je hrvatski, nego pravi američki, kaubojski, tamo otprilike iz prašnjavog Texasa, preko Kentuckyja i Arizone, sve do južnih djelova Mississipija, Tenneseeja, Arkansasa i Oklahome. Naravno, svi tekstovi su na američkom engleskom, onome kojeg mi Hrvati najbolje razumijemo (za razliku od britanskog engleskog), tako da ovdje nema šanse za promašaj što se tiče leksika jer je poetika zabavna, mjestimice vrlo erotska, a naravno, nabijena je živahnim maliganima whiskeya i luckastim preokupacijama kauboja koji nakon mnogo mjeseci provedenih na prerijama tjerajući i pazeći stoku dolaze u saloon da se opuste, speru grlo i dožive highlight, barem za jednu večer. Pri tome treba paziti da ne upucaju klavirista, nego mrskog lopova koji im je oteo tko zna koliko stočnih grla, a onda dolazi šerif, po mogućnosti u obliku John Waynea koji jako brzo i jednostavno riješava stvar u ime pravde. Sviđa mi se ovaj performance od punih sat vremena; u njemu ima ama baš sve što se za jedan kvalitetan i zabavan western soundtrack može očekivati jer je sve tako zvrkavo, lucidno, zabavno i primamljivo, ono, narodska fešta o kakvoj se samo sanjalo recimo, tamo, kad sam bio klinac u 70-im godinama prošlog stoljeća gledajući niz filmova na ondašnjoj jugoslavenskoj TV, gutajući stripove o Tex Vileru i Kid Karsonu, Malom rendžeru (Kit Teler) i njegovom prijatelju Frenki Belevenu (i zaručnici Ani 4 pištolja), pa Kapetanu Mikiju, Smuku i Salasu, zatim o Tajanstvenom Alanu, a naposljetku, bio je i filmski serijal u kinima o Winnetou koji se nikako nije propuštao. Tada mi je upravo manjkala ovakva filmska laid-back podloga, jer sve što se uglavnom od countryja moglo dobiti na pločama i kasetama bile su neke tugaljive ploče Frankie Lainea, Johnny Casha, Don Williamsa, Merle Haggarda, Chris Christoperssona, Kenny Rogersa, Willie Nelsona i tako redom sve dok nije došao Dwight Yoakam koji je zaokrenuo priču u rokerskiju i energičniju stvar, moderniju i prikladniju, ali na žalost, to više nije bio Divlji zapad s usnom harmonikom, akustičnom gitarom, konjem i spavanjem pod vedrim, često i kišnim nebom u nekoj nedođiji kaktusa, močvara, zmija čegrtuša i škorpiona. Postao je urbani zvuk kauboja nalik na nepobjedivog Chuck Norrisa. Znate koji mi je country tada bio najbolji? Nećete vjerovati, u Jugoslaviji je objavljena ploča njemačkog benda Truck Stop kojeg danas ama baš nitko ne pamti, a na ploči su bile country obrade "Hello Josephine", "Blue suede shoes" i "Orange blossom special".



Ljepota ovog albuma je široka sadržajnost i stilska raznolikost počevši od bombe "Rolling flatbed" prožete vitruoznim gitarskim i violinskim rock gravitacijama, a onda se nižu blago jazzirani radio hit "No more" s bubnjarskim metlicama i kontrabasom, potom veseli blues "Me, I couldn't do it" koji mnogo toga otkriva, pa rokačina "Whiskey drinkin' hero", znatno laganija "On my way" što može služiti za stiskavac, onaj nježni zaboravljeni sentiš kada su se dame odvodile na najljepša mjesta, daleko od konja i krava, a mučenici utapali u kadama sapunice s vrelom vodom koju nisu imali mjesecima. Kad se tako fino okupaš, konačno u sapunici od goveđeg loja, naravno, ide komad whiskeja s cigarom u ustima dok Clint Eastwood promatra zabavu u nevjerojatno odličnom erotskom performansu brze "Not on me" nakićene violinom i jazzy konfiguracijama ne vjerujući da je to glazba bijelaca (kako su odjednom uzeli crnački šlih?), no dolazi krucijalna stvar u fabuli - "Put the drinks on me" u nešto laganijem tempu, onom kada se mužjak slobodno svaljuje na ženu da konačno ostvari svoje dugomjesečne apstinenske krize. Moram napomenuti da je to ovdje sve lijepo i fino, stvara se dojam idealne ljubavi i erotike, ma ništa nastrano, te počinje drugi dio albuma kad se glavni junak vraća u saloon i zabavlja jer je ostvario svoj višemjesečni san - "Somewhere between" u pratećim vokalima dočarava ljepotu saloona s blagim pijančevanjem otprilike vremena kad je r'n'r bio najmlađi i najneviniji balavac (taman za Roberta Marekovića), a onda ide nešto drugačiji, moderniji "Glory bound" pomalo nalik i na Elvis Costella i Joe Jacksona s prvih new-wave pub-rock albuma. Više je europski i pomalo eurovizijski, ali nije loše. Iznenađenje je "Once in life", laganica s vokalom alfe i omege benda, Damira Matkovića koji ima ugodan glas, ne glumata nikakvog kauboja i frajera, ali baš mu manjka odrješitijeg stava, no da je on frontmen, imam dojam da bi sva ova ljepota otišla u patetiku, u svakom slučaju, ovo je odlična pjesma nježnog kauboja koji je pospremio svoju kobilu u štalu i nježno sanja o budućnosti. Klavijature u jednoj dionici su odlične. A onda, ne možeš vjerovati - "Since you hang around", tema koja baš i nema puno veze s country, nego pop-jazzom plesnog karaktera, te kad se pomisli da je kraj - nema kraja, zabava se nastavlja kroz rokačinu "Key by the phone" na temu "Will be fetus be aborted" što je zanimljiv, ali neoriginalni štos kad dođete u neki honky-tonky krug, a onda vam je svejedno bili vi reperi, hipsteri ili štovatelji Urbana, Balaševića ili francuske Zaz, ova mjuza je da pokreće, a što je zanimljivo, album traje čak punih sat vremena u kome nema dosade. Samo zabava, kako kaže jedan od hrvatskih TV kanala... Pucaj u plafon i điha na mladom ždrebcu!

Naslovi: 1.Rolling flatbed, 2.No more, 3.Me, I couldn't do it, 4.Whiskey drinkin' hero, 5.On my way, 6.Not on me, 7.Put the drinks on me, 8.Somewhere between, 9.Glory bound, 10.Once in life, 11.Since you hang around, 12.Keys by the phone, 13.Tonight, 14.What's it like, 15.Time's up, 16.I only have eyes for you

Ocjena (1-10): 6,5

horvi // 09/09/2024