Ponovno objavljen EP drugi je pokušaj za širu ekspanziju francuskog benda koji u rukama drži čvrste adute. Ovo je strašan i napredan metal bend!

Stvar je sasvim jasna. Raphi (vokal), Maignan i Bauj (gitare), Giu (bas) i Bajin (bubnjevi) piče suvremeni thrash/groove s elementima metalcorea (pa i deatha i speeda), a da imaju onu američku bajnu promotersku mašineriju iza sebe, mogli bi biti jedan od najznamenitijih predstavnika te široke i vrlo popularne scene.

Ovdje su se predstavili sa 6 pjesama, uglavnom prilično brzih, koncizno i maštovito odsviranih s puno bubnjarskih pedliranja i blastbeatova, jako dobrih riffova (što je najvažnije) i veoma čistom produkcijom kakvu nemaju američki bendovi. Craving imaju savršeno čisti zvuk kao i većina francuskih metal bendova i to je ono što ih ubjedljivo odvaja od ostatka cijele scene. Nisu natrpani, već sirovi, a čini se da čak pokušavaju raditi i nešto novo, onako kako bi se reklo, 'ogoljeni zvuk' koji je čak i komercijalno pogodan. I imaju takvu vrašku produkciju (studio Saviprod) da su vlastitom kompaktnom svirkom zvuk sveli na ono najosnovnije...

Tekstovi su im na engleskom jeziku (mada je uvodni kratki 'intro' na francuskom), puni su revolta, sasvim su razumljivi o lošem seksu i općenitom nezadovoljstvu koje vlada u Francuskoj, jednoj od glavnih država svijeta, a tu su i neke maliganske polupijane insinuacije koje dođu u neke sitne sate pred fajruntom u birtiji. Glavni zgoditak benda po čemu će svakome ostati nezaboravan je široki opseg vokala frontmena Raphija sa zastrašujuće osornim, arogantnim, često umobolnim i defektnim, skoro poremećenim krikovima, no čitava infrastruktura ovog koncepta je bez ikakve sumnje sjajno izbalansirana.

Od utjecaja spominju staru Sepulturu, zatim As We Fight, Heaven Shall Burn i Parkway Drive, no može se osjetiti i nekih elemenata Slayera (u pjesmi "Kraken"). Pjesme su im nabijene gruvačinom u različitim tempovima, od umjerenog u uvodnoj "Bed romanz" sa gitarskim psycho-drive-om, preko brutalnog u "Kalashnimosh" koji proizvodi efekt ritmičko-melodične depresije, do naslovne "Fucked up beyond repair" koja povlači u sjećanje groove/thrash stilizaciju iz otprilike sredine 90-ih. Čudno nazvana "Chilli con carnage" metafora je ljuto začinjenog jela (bojim se da nisam razumio značenje), a pjesma naprosto vrluda svojim iskrivljenim gitarskim radom tako da pomislite kako bend ima neku pomahnitalu tehniku kojom iz udarnih thrash šuseva skrenu u posve drugom smjeru bliskom otprilike hardcoreu, a naposljetku, čudesno zaplovi u melodičan power-metal i na koncu finišira sa svim navedenim stilovima! Posljednja "Yaya" doima se pulsirajućim sludge/thrashom koji naprosto puzi nadahnut nekim neopisivim ludilom, a u intervalima se pojavljuju neočekivani ritmovi valcera, slobodnih gitarskih riffova (skoro pa industrial), rastegnutih tremola, eksperimenata, psihodelične atmosfere, pa strukturnog 'zatjeravanja' s bas pedalom u nemogući thrash/hardcore/death. Nevjerojatno! Od ovoga jednostavno glava boli koliko je to bogata pjesma! A za ne vjerovati je da iznosi samo 3 minute i 13 sekundi...

Ambicija koju bend pokazuje nosi se sukladno sa sjajno opremeljenom malom 'četom' naoružanom znanjem, kreativnošću, te besprijekorno podmazanim i naoštrenim arsenalom oružja, a ako igdje na ikojem albumu ili ovakvom malom djelu od svega 20 minuta postoji nešto što se s pravom može nazvati savršenstvo, to je onda upravo ovdje. Nema ama baš niti jednog trenutka koji bi zamirisao na dosadu ili monotoniju jer ova ekipa radi naprosto čaroban spoj stilova i žanrova u abnormalno hiperaktivnu smjesu začinjenu energijom, grooveom i uistinu sjajno koncipiranim, štoviše i kompleksnim pjesmama.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 13/04/2012