Kad se medijski sukobe Roger Waters i David Gilmour uvijek su tu negativne čarke; jedan drugome gađaju drvljem i kamenjem po albumima komentirajući da su to sve same besmislice, pretenciozna prenemaganja i artistička glumatanja, no ovaj puta se Watersu baš i ne daje mnogo takvog materijala. Gilmour je nakon dugo vremena napravio dostatan rad da mu može začepiti gubicu, ali, zna se, neće to samo tako proći. Naime, nakon onog smadrljanja s "Rattle That Lock" (2015), prvi Gilmourov album u posljednjih desetak godina je ipak daleko ozbiljniji i sadržajniji s obzirom da otvoreno razmatra o smrtnosti i iskonskim značenjem života potaknut još u doba pandemije s nastavkom u onome Pink Floyd singlu "Hey, hey, rise up!" (2022) posvećenog Ukrajini. Ovdje je perspektiva nešto drugačija poput autoportreta iz tamnog ogledala koje nedovoljno komunicira s promatračem zaobilazeći osjećaj tjeskobe i očajanja, onaj stav kojeg su nekadašnji Pink Floyd često rabili u svojim pjesmama. Nadahnuća ima i nije bezazleno koještarenje: mnogo kratke lirike se obraća kroz psihološki segment propitivanja i analiza gledanja u životni ponor i njegove artefakte. S glazbene strane, producent Charlie Andrew (znan po angažmanu s Alt-J iz Leedsa) je učinio značajan presedan s modernijom produkcijom stavivši vokale u prvi plan, a koji puta i sinkopirajući ritmove (za "A single spark", primjerice) što je za Gilmoura prilično nov teritorij, no u principu ovdje sve počinje uobičajeno s nepogrešivim polaganim soliranjem instrumentala "Black cat" prije nego se uđe u specifično poznat blues naslovnjače "Luck and strange" koja je nastala još 2007. zajedno s Rick Wrightom na klavijaturama (umro je godinu kasnije), a ista se nalazi i kao drugačiji instrumental od 14 minuta snimljen u šupi za vrijeme jednog neobaveznog druženja. Interesantno jest da je prožeta autobiografskom nostalgijom poslijeratne Britanije kada je bilo besplatno mlijeko za školsku djecu i tinejdžere, no postoje i zlokobne reference u lirici na nadolazeću tamu.



Kako album odmiče, kotrljaju se nove finese: "The piper's call" uz vibrafon i klavijature u reverbu se bavi mračnim preokupacijama prodavanja duše za usluge, "Sings" ima alternativan pristup partituri uz baladičan dekor, dok "Dark velvet night" ima nemiran groove s tematikom žestokog opijanja i ekstaze, te aluzija na posljednje životne trenutke, no najviše iznenađuje obrada britanskog indie dvojca The Montgolfier Brothers "Between two points" iz 1999., odnosno, pokazuje Gilmourovu fleksibilnost za, relativno nove trendove, ako se to tako uopće može reći jer je na vokalu njegova 22-godišnja kćerka Romany što se vrcka po brit-pop ostavštinama.

Većinu stihova je napisala Gilmourova supruga Polly Samson uglavnom pogađajući njegovo raspoloženje varirajući između djetinjstva, jednokratnog zlatnog doba i neizvjesne budućnosti koristeći se ponekad i citatima Vladimira Nabokova iz 1951. ili pak, hodajući pod ruku starom prašnjavom stazom na zalasku sunca uz vrijeme koje je plima što se nikome ne pokorava. Ima ovdje prilično dirljivih, a i mračnih opsesija, te ako bi ovo bio zadnji Gilmourov album, zasigurno mu je onda i najbolji u karijeri bez obzira što Waters rekao.

Naslovi: 1.Black cat, 2.Luck and strange, 3.The piper's call, 4.A single spark, 5.Vita Brevis, 6.Between two points, 7.Dark velvet night, 8.Sings, 9.Scattered, 10.Yes, I have ghosts, 11.Luck and strange (original barn jam)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 12/09/2024