Taman sam krenuo slušati drugi dio izdanja "Don+t Settle", Glena Hansarda, kad me zatekla vijest o njegovoj nesretnoj pogibiji u nesreći s motorom. Onda mi je par dana trebalo da dođem k sebi, jer mi je on bio jedan od dražih izvođača, još od vremena The Framesa, pa onda i dua s Marketom, odnosno filma "Once". Nekako sam za njega mislio da je vjerojatno jedini koji može Van Morrisona zamijeniti i dok sam čekao da Van The Man oda u zasluženu penziju, dogodilo se da neće dobiti dostojnu zamjenu. Barem ne da ja znam.

Glen je nakon spomenutih Framesa i Swell Season, krenuo u solo vode, te je s nizom studijskih albuma koji su ga potvrdili kao jednog od najemotivnijih suvremenih kantautora, odlučio napraviti svojevrsni presjek karijere. Umjesto klasične kompilacije najvećih hitova, odabrao je hrabriji pristup, što mu je i svojstveno te je ponovno snimio neke od najvažnijih pjesama iz svog bogatog opusa pred publikom u berlinskom Funkhausu. Rezultat su dva albuma koja više nalikuju glazbenom dnevniku nego običnoj retrospektivi.



Vol. 1 - Transmissions East donosi intimniju stranu Hansardova stvaralaštva. Naslovna "Don't Settle", snažna je himna ustrajnosti koja ovdje zvuči još uvjerljivije nego u studijskoj verziji. A to potvrđuje i tezu da je Hansard bio odličan uživo. Na žalost, propustio sam ga u Lisinskom, i sve od tada nadao sam se da će se vratiti, no sad je ipak jasno da ni neće. Folk, rock i gospel rijetki mogu spojiti u nešto moćno, a on upravo uspijeva na ovome albumu, što dokazuje ne samo sa My Little Ruin. Ubacio je tu i moćnu Didn't He Ramble, ali i legendarnu Fitzcarraldo iz The Frames repertoara, a tradicionalna Carrickfergus je dobila možda svoju najbolju verziju, i zapravo je velika šteta da ona i The Feast of Saint John, inače sa posljednjeg studijskog "All That Was East Is West of Me Now", nisu našle svoje mjesto na vinilnom izdanju, nego samo na cd i digitalnom.
Slično se dogodilo i sa Mc Cormack's Wall na Vol 2.

Vol. 2 - Transmissions West okreće se energičnijem dijelu Hansardova kataloga. Već uvodna "Revelate" također sa albuma "Fitzcarraldo" The Framesa iz 1995. pokazuje koliko je on evoluirao u tih tridesetak godina od objave originala. "What Happens When The Heart Just Stops" nastavlja u The Frames ritmu, a ovaj drugi dio sadrži i predivnu When Your Mind's Made Up, upotrebljenu za film "Once", a u originalu s albuma "The Swell Season" iz 2006 i šteta je da je i ovdje nije otpjevala Marketa. Ostatak je pjesama raspoređen s njegovih solo albuma. Leave A Light i završna High Hope ostavljaju osjećaj optimizma i zatvaraju cijeli projekt na inspirativan način, no danas kad to slušam i gledam nazive ovih pjesama, zvuče gotovo proročanski. Tko zna.



Iako vjerojatno nije tako trebalo biti, ova dva albuma spojena u cjelinu pravi su epitaf Hansardovom liku i djelu, gdje je u dvadesetak pjesama obuhvatio sve ključne trenutke svoje prebogate karijere, koja je, na žalost ali na sreću njegovih nasljednika, sada još više zasjati, a mnogi će tek sad shvatiti kakav nas je genijalac napustio. Hansardov vokal je neponovljiv, prepun životnih ožiljaka s kojima se svi možem poistovjetiti, a bend svira ko da su znali da im je zadnje. Umjesto nostalgičnog pogleda unatrag, riječ je o slavlju pjesama koje su izdržale test vremena i koje danas zvuče jednako snažno kao u trenutku kada su nastale.

ocjena albuma [1-10]: 10

pedja // 10/08/2026