Hladan i matematičko proračunati instrumentalni album na kome ovi 'neu slowenische kunst'-eri obrađuju fuge Johann Sebastian Bacha.

Laibach se profinjeno šegače s politikom, kulturom, umjetnošću, rockom, undergroundom... već dobrih 30 godina i sada su našli da se zafrkavaju sa Bachom jer im naziv Lai(Bach) dobro stoji. Naravno, osim toga Laibach su tijekom svoje gotovo 30-togodišnje karijere uzimali za pravo da obrađuju velike i poznate klasike poput The Beatles, The Rolling Stones, Queen, poneke pop hitove koje su pjevale i ptice na grani, zatim državne himne, a u najnovijem poglavlju i veliko djelo koje je Johan Sebastian Bach pisao i stvarao više od 25 godina u periodu od 1723. do 1750. Uvijek spremni da izazovu nove provokacije, u svojem hladnom artizmu postavili su se s tezom da je osnova minimalističkog poimanja elektronske glazbe proizašla iz opusa velikog Bacha koji je uz sve epitete bio i sklon brojnim kanonima. Međutim, za razliku od samog originala s kojime Laibach imaju tek ponekih melodijskih sintagmi, ovdje je riječ prije svega o detaljno proučenoj matematičkoj strukturi koja je u današnje vrijeme suvremene kompjuterske glazbe 21. stoljeća postala sinonimom za copy/paste produkciju.

Album je čiste instrumentalne minimalističko - elektronske građe koja je lišena bilo kakvog ljudskog kompozitorskog faktora i to je prva činjenica koja odbija veliki dio njihove potencijalne publike. Da se ne ulazi u njihov neskriveni talent za obrađivanje velikih imena, ovo djelo u trajanju od punih 80 minuta je bilo prvenstveno namjenjeno za Bachfest u Leipzigu 2006., te je nakon dvije godine u nedostatku inspiracije odlučeno da bude realizirano i adaptirano kao dugosvirajući album. Stoga na albumu izostaje bilo kakva potpora bubnjeva, ritam mašina i njihovog uobičajenog industrial zvuka (izuzev u naslovima "Contrapunctus 3", "Contrapunctus 5" i "Contrapunctus 10/ alla Decima"), te je cijeli opus prepušten ambijentalnoj elektronskoj potki kakvu su povremeno u svojim karijerama znali raditi Vangelis, Jean Michel Jarre, ambijentalni Brian Eno, David Sylvian ili u najnovijem slučaju Johnny Greenwood na soundtrack albumu "There Will Be Blood" koji doduše odskače od navedenih primjera zbog svoje klasično-komorne gudačke izvedbe. U cijelini, ovaj album je tu negdje na razmeđi ovih suvremenih autora s povremenim asocijacijama na velikane klasične glazbe poput Schoenberga i Wagnera (poput najuspjelijeg komada "Contrapunctus 2" u trajanju od pune 21 minute). Tek u najkraćoj "Contrapunctus 7 (a per augment et diminut)" Laibach se u minutu i dvadesetak sekundi dodiruju pop formata kroz vokalna elektronska sampliranja fuge putem kanona i prirodnim ženskim vokalom koji izgovara 'LaiBach', te svoj neizostavni ironijski pečat okrunili su završnicom iste u kojoj vlada teatralni smijeh. A sličan satirički potez napravili su potkraj albuma u naslovu "Contrapunctus 11 (a 4)" gdje su pribjegli efektu stare izlizane gramafonske ploče koja uz to još krcka i preskačiva. Pretposljednji broj "Contrapunctus 13 (alla Duodecima in contrapuncto ala Quinta)" je svojevrstan electro-pop potkrijepljen elektronskim bubnjarskim ritmom i sampliranim vokalnim efektima u kanonima (prisjetite se albuma "Electric Cafe" Kraftwerk ili skladbe "Beat box" The Art Of Noise), ali daleko od toga da može bitno utjecati na kardiogram.

Kako god, ovo je jedan od njihovih najslabijih cover radova i svakako najošiji rad u posljednjih desetak godina koji nikako ne može dočarati njihovu stvarnu kompozitorsku snagu, te kao takvog valja ga izbjegavati za prvi susret s njima.

Igrarije uz avangardni pristup.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 26/11/2008

PS: Laibach exkluzivnim koncertom predstavlja ovaj album u Tvornici, 29/11/2008.