Ne znam jesam li ikada imao više tabova otvorenih pri pisanju nekog izvještaja, štoviše ne znam bih li ovaj tekst uopće mogao nazvati izvještajem. Količina resursa, ljudskog rada i kreativnosti uloženih u ovo djelo teško pariraju s tipičnim stvarima o kojima se na našem skromnom portalu piše, a prema tome pisanje o Laibachovom 'Alamutu' iziskuje nešto drugačiji pristup njegovoj kritici. Stoga tipična će novinarsko-impresionistička shema klasičnog Terapija teksta prijeći u istraživačko-filozofski napor zbog kojeg mi radna memorija ocvalog laptopa trenutno pati. Konkretno, kako bi se prodrlo u ciljeve i naume Alamuta ovaj će tekst biti nešto teorijski potkovaniji te će izvjestiteljski dio više biti alat za interpretaciju, pristup koji ću primijeniti i na najosnovnije postavke Laibachovog 'Alamuta', kao npr. je li dotično djelo uistinu Laibachovo? Laibach potpisuje cjelokupno audio-vizualno iskustvo, no Luka je Jamnik glavni kompozitor skladbe koju su dodatno upotpunili iranski kompozitori Idin Samimi Mofakham te Nima Atrkar Rowshan (koji također na osobnoj stranici piše da je skladbu napravio "za" Laibach). Jamnik je dugogodišnji kolaborator s Laibachom, no rođen je godine kad je Laibach održao svoj prvi koncert te je tako teško poistovjetiti autorstvo skladbe s njima, iako je on sam izjavio da je inicijalna ideja za Alamut došla od Jani Novaka. Laibach je također na pozornici okružen desetcima drugih glazbenika iz Simfonijskog orkestra RTV Slovenije, zborova Galline i Human Voice Ensemble, disharmonijske skupine harmonikašica AccordiOna, a svi su skupa dirigirani od Navida Gaharija. Većina je navedenih ljudi puno više vremenski sviralo Alamut od Laibacha pa je tako teško i reći da oni Alamut uopće izvode. Finalno Alamut je audio-vizualno iskustvo, a vizualni je dio napravljen od berlinsko-slovenskog kolektiva komposter koji su dio šireg Laibach art-kolektiva. Dakle involviranost originalnih članova Laibacha u kreativnom procesu je, čini se, ponajviše redateljska, iako Laibach kao takav jest "slobodno strukturirani kolektiv lišen individualnog značaja" tako da se ime uz Alamut vjerojatno prije treba čitati kao platformu i prizmu kroz koju Alamut valja percipirati, a ne kao nešto približno njihovom standardnom koncertu ili albumu. Ističem ovo ne da bih spočitavao značaj Laibacha, već da bih podcrtao sumanutu veličinu ovakvoga projekta i kvantitetu uključenih ljudi. Na pozornici stalna postava broji više od pedeset glazbenika, a izvan nje sigurno postoji još duplo veća količina suradnika. Ambicija je Alamuta kolosalna, riječ je o istinskom spektaklu rijetko viđenih razmjera čija se epska proporcija na svu sreću ispoljava u praksi koliko i u teoriji. Već u prvim tonovima savršena se akustika iskorištava s puhačima koji se kroz redove publike zloslutno spuštaju i dezorijentiraju osjetila disonantnim tonovima dok orkestar pokreće prvi crescendo. Dezorijentirajuća jeka uz bataljune gudača i perkusionista doseže zenit u potpunom napadu na osjetilo sluha, a monumentalno iskustvo time postaje veće od života samoga. Stvara se iluzija zaglušujuće kakofonije unatoč tome što je glasnoća same izvedbe vrlo pristojna, čime se, uz konstruktivistička geometrijska tijela projicirana na platnu, otvara glavna tema Alamuta. Ništa nije istinito, sve je dopušteno.

Ova enigmatična krilatica Bartolovog Alamuta, nekima možda poznatija kao moto popularnog Assassin's Creed serijala video-igara, ujedno je i temelj kroz koji smatram da je ovaj spektakl potrebno promatrati. Bartolov magnum opus na vlastitu sramotu nisam pročitao, no čitanje sažetka te članaka o djelu otkrilo mi je iste teme koje sam ulovio u tih sat i dvadeset u Lisinskom. Kao i svako dobro umjetničko djelo Laibachov je Alamut višeznačan, no primarno ga se, baš kao dotični citat, može sagledati kroz polje metafizičkog i polje političkog. Metafizičko kao nihilistička filozofija relativizma, epistemološka tvrdnja o nemogućnosti korespondiranja naših osjetila s vanjskom realnosti prema kojoj su naše interpretacije svijeta beskonačno male i arbitrarne, baš poput nas samih. Političko kao manipulacija, ideološka tvrdnja koja s obzirom na inherentni relativizam realnosti otvara mogućnost manipulacije ljudskim spoznajnim i misaonim aparatom prema vlastitom nahođenju. Ove se teme u Alamutu isprepliću, međutim dosezanje je onog nadosjetilnog i nadljudskog, onog što leži s onu stranu čovjeka i ljudske percepcije te dolazak do pozicije iz koje bi se tvrdnje poput "ništa nije istinito, sve je dopušteno" mogle istinski osjetiti i postulirati mimo čisto intelektualnih tlapnji jesu primarni interesi djela. Tako koncipiranim, iz šire perspektive, shvaćamo da Alamut ipak primat stavlja na sferu metafizike, kako u alokaciji vremena na ontološka istraživanja, tako i u formalnoj razradi tih istraživanja.

U praksi se to postiže dezorijentacijom, izmjenama glazbenog kaosa i mira, apstrahiranim prostorima i objektima u vizualnom dijelu, shizofrenim nadmetanjem instrumenata i glasova itd. Alamut odaje dojam eteričnosti u kojem zorovi, što će reći osjetilni podaci poput tona ili slike, lebde u nekakvom vakuumu oduzetom od svakodnevnog poimanja ljudskog iskustva. Ovaj vakuum, međutim, sam po sebi nije eteričan i miran, već uzburkana masa težine cjelokupne stvarnosti što je neovisna o ljudima i ljudskoj percepciji. Jedno je od poglavlja, koja Alamut strukturiraju u cjeline od petnaestak minuta, na platnu tako čitalo "Metaverzum - iskušati ljudsku sljepoću do krajnjih granica". Ljudska su osjetila ograničena, ljudsko iskustvo svijeta ne dotiče svijet kao takav već samo nameće postojanje svijeta svemiru na ljudima svojstven način. Upravo tu spoznaju Laibach i co. guraju u prvi plan dočaravajući metaverzum, svijet izvan ljudskosti u kojem su individualni vizualni i auditivni elementi ispremiješani i bačeni u gigantski osjetilni vrtlog. Alamut u suštini pokušava nedokučivo velik koncept poput metaverzuma ili bitka paradoksalno konkretizirati i prikazati upravo kroz osjetilne podatke. Često se za potrebu konstrukcije metaverzuma tako koriste taktilni motivi poput zvuka blata i krvi, šaptanja, jaukanja itd. kako bi se gledatelje uzemljilo u svakodnevno iskustvo, a potom preko toga uzdiglo u višu sferu realnosti tog metaverzuma gdje su svi ovi zorovi dio jednog nepojmljivog oceana svega što jest. Vizualni dio programa ovo prati koristeći građevine, svijeće, ljudska tijela i druge objekte koji se potom apstrahiraju i kolažiraju na podlogu beskonačnosti svemira te prelijevaju izvan granica platna na kojem se projiciraju ne bi li se od izvedbe stvorilo jedinstveno audio-vizualno iskustvo transcendentnog, vječne realnosti po sebi. Pritom je potrebno držati na umu da nije riječ o platonističkoj izvedbi koja nas pokušava sjediniti s bitkom svemira i života u dobrome koje leži kao podloga postojanju. Alamut je većinski crn, a predivni dijelovi s vokalnim dionicama, harfom i nježnim tonovima gudača kao da su ovdje samo da bi nas sljedeći crescendo i nalet energije potpunije izbacio iz naše kože. Metaverzum u Alamutu nije lijep, on je beskonačno prostranstvo i ništavilo koje ne mari za ljude i ljudsko, on je kaos ničega s kojim se moramo pomiriti. Milan Fras u nekoliko navrata izlazi na pozornicu i glasom koji izlazi iz dubine pakla meditira upravo o tom nihilizmu protiv kojeg se vječno borimo. "Zemlja je zrno praha u ništavilu", kaže, "mi smo uši beskonačno male na njoj". Da, Alamut je samim svojim postojanjem pokušaj doticanja onostranog i vječnog, no istovremeno nas u tom izričaju ne tješi i bodri, već podsjeća na ništavnost i prolaznost, na našu beznačajnost koja zrcali beznačajnost svijeta po sebi jer, prema Alamutu, ni on ne postoji bez ljudi. Kao da su vječnost i beskonačnost koji se pokušavaju dotaknuti audio-vizualnom interpretacijom metaverzuma ovdje samo da bi nam pokazali što slijedi - jedno veliko ništa. Posljednja bi stvar na platnu donekle potvrdila ovu tezu: "Do viđenja u paklu". Ono što bi dodatno dalo vjerodostojnosti toj interpretaciji politička je sfera Alamuta, koja kroz relativiziranje i nihilizam pokazuje na što je sve čovjek spreman te što sve čovjek zbog toga može učiniti. Nekolicina poglavlja koja se pobliže bave onim političkim tako je posebice uznemirujuća. Filmskom se orkestralnom zvuku na tim momentima napokon pridružuje Laibach s industrijalnom težinom basa i gitare koji se agresivno nameću klasičnoj estetici. Na platnu se prikazuju patnja i rat dok svemoćna zvučna mašinerija uzrokuje opću jezu. Po tom je pitanju pogotovo efektno poglavlje koje tematizira snove te neočekivano izmjenjuje idiličan tok pomalo pastoralne skladbe s goropadnim interpolacijama industrije dok se na platnu vrte prikazi krvi i rata, a potom umirujuće preljeva viskozna tekućina. Ovo poglavlje također spominjem jer je u njemu spona metafizike i politike najvidljivija. Naime Hassan-i Sabbah, centralna figura u romanu i povijesnoj utvrdi Alamut, bio je religijski i militaristički vođa te po svemu sudeći vrsni manipulator. Nametanjem vlastite konstrukcije realnosti na druge on je postizao željene rezultate u borbi za moći do te mjere da je obmanom tuđih osjetila i duha on, u povijesnim spisima koliko i romanu, uspješno uvjerio članove svoje sekte da počine samoubojstvo. Na isti način na koji je Sabbah manipulirao svoj red muteći granice između sna i jave, misli i zlodjela, tako i ovo djelo manipulira nama, obmanjuje nam osjetila i stvara iluziju uzvišene stvarnosti te iluziju rata. U realnosti mi smo kao gledatelji posjednuti u Lisinskom, no izvedba nas teleportira na mjesto beskonačne veličine i težine u kojem je sve dopušteno. U prvi se plan gura iluzornost njihove izvedbe dok se prava patnja i ratovi vječno zbivaju negdje tamo, na istoku i na jugu, a mi smo u Lisinskom zadivljeni njegovom periodičnom simulacijom. Za nas ovo metafizičko-političko djelo poprima stvarnost isključivo simulacijom kroz glazbu i sliku, a time se manipuliraju naša osjetila i razumijevanje svijeta prema njihovoj volji. Postavlja se tako pitanje je li spektakl ušiven u Alamutov kroj njegova ključna teza? Ako živimo u društvu spektakla tada spektakl s kojim Laibach barata nije ništa drugačiji: ovdje da nas izmanipulira, da nam skrene pozornost i da nam nametne jedno viđenje realnosti. Ako je notorno politička manifestacija poput Laibacha prisvojila autorstvo vjerujem da nije pretjerano nategnuto to dvoje povezati, iako mi se osobno tijekom same izvedbe prije činilo da su rat, manipulacija i ono političko bili pozadinski motivi širem metafizičkom istraživanju. Tek mi je naknadno sinulo da i to, valjda, mora biti dio cijele priče. Ovdje leži moja najveća frustracija s Alamutom, frustracija koja se često javlja kad gledam ogromne projekte na kojima se (možda) i previše teoretiziralo. Umjetnost je osjetilni medij te ne treba zapostavljati osjetilni i osjećajni faktor u umjetnosti pri njenom stvaranju, a prečesto suvremena visoka umjetnost upravo zauzima stranu onog intelektualnog, onog s kojim se ne osjeća. Ako ćemo nastaviti s ničeanskim temama prečesto se, i dalje, stavlja naglasak na apolonijsko iznad dionizijskog. Puno sam više vremena u Lisinskom proveo promišljajući djelo nego osjećajući ga, nego uživajući u njemu. Da cijeli ovaj pretenciozni tekst ostavimo po strani i pružamo Laibachovom Alamutu klasik Terapija kritiku na čisto estetskim razinama djelo bi zato ispalo manjkavo na sve tri fronte.

Glazbeno jer dobar dio skladbe zvuči kao kvalitetan, ali ni po čemu nesvakidašnji filmski soundtrack; vizualno jer se dobar dio projekcije čini malčice jeftinim, napose kad se stil naglo mijenja iz apstraktne geometrije u grafičke ilustracije; te filozofski jer ni jedna od ovih tema nije Bog-zna-koliko duboka ili neočekivana. Za treću se tezu mnogi ne bi složili, svakako je snobistički od mene očekivati da bi svi trebali biti upoznati s Platonom, Kantom, Nietzscheom, Debordom ili nizom drugih filozofa na koje se pozivam. To stoji, no neizostavan je kontekst taj da vrlo određen kadar ljudi plača 20-30 eura za orkestralno-industrijsku izvedbu kultnog romana iz 1938. u Lisinskom. Neizostavno je i to koliko je novaca uloženo u stvaranje i izvedbu ovako nečega, je li ovo stvarno stvoreno od ili namijenjeno za ekipu koja nije upoznata s Platonom, Kantom, Nietzscheom i drugim starim bijelcima iz zapadnog kanona? Kritiziram li Alamut iz perspektive visoke umjetnosti on će se zaustaviti dosta daleko od nečega što me istinski intelektualno zadovoljilo, a kritiziram li Alamut iz perspektive glazbenog entuzijasta ponovno će mi faliti mesa zbog kojeg bih mogao nekome ovo preporučiti na slušanje/gledanje bez pogovora. Da, Alamut i dalje preporučujem jer je zbroj glazbenog, vizualnog i filozofskog dovoljno zanimljiv kao iskustvo i kao spektakl da smatram to više nego hvalevrijednim naporom koji ću apsolutno pamtiti. Kristalno čisto ozvučenje, fantastična tehnika, hrpa talenta, zanimljive teme, dobra glazba… nisam toliko iznuren i ciničan da ne kažem da je Alamut na koncu super stvar koju treba vidjeti, niti da je ijedna od tri fronte potpuno promašena, daleko od toga.

Rekavši to dovoljno sam iznuren i ciničan da smatram da se s količinom spomenutog talenta i novca moglo puno, puno više. Odveć je tu 'standardni filmski sountrack' dijelova, Laibachov instrumentalni spoj s njime se do kraja predstave malčice izliže, Frasova je uloga svedena na 15 minuta naracije, harmonikašice se nakon fenomenalnog ulaska pridružuju polju kakofonije koje, ponovno, zbog prezasićenosti do kraja koncerta postaje monotono. Najbolji mi je dio nevjerojatan Human Voice Ensemble čije istočne ljestvice uz ponešto Farsija na platnu sačinjavaju jedine natruhe Irana u ovom djelu kojeg je Perzija tobože inspirirala, a čak se i taj zbor koristi daleko rjeđe no što bi mogao. Žao mi je jer, baš kao i nedovoljno utiliziran talent, neiskorištenost Irana čini se kao propuštena prilika, napose u aktualnim političkim zbivanjima. Tim više kad me ti mjestimični motivi podsjećaju na vlastito iskustvo s Iranom, na silu i veličinu perzijske kulture s kojom sam monumentalnu beskonačnost koju Alamut romantizira osjetio puno dublje samo buljeći u neki kružni tok u Tehranu, ili slušajući 5 djedica kako pjevaju ispod mosta. Tim više kad me oni podsjete na to kako prosječni Iranac ne bi mogao naći vremena ili novca za ovako nešto, a prosječna Iranka na to ne bi smjela ići bez muške pratnje. Tim više kad me asociraju na to kak' ekipa u Iranu živi zbog čega mi je nakon tog putovanja fanfara oko visoke i apstraktne umjetnosti postala malo smiješnom. Pritom nisam ikonoklast koji tvrdi da zato što ljudi tamo (a i tu) pate ovdje nije potrebno financirati kulturu i velike projekte, ne volim taj stav i ispričavam se ako na trenutak zvuči kao da ga gajim. Ono što smatram, a da je možda ipak na tome tragu, jest da ako se u nešto uloži ogromna količina vremena, novaca i rada, da bi rezultat to u jednakoj mjeri trebao opravdati. Laibachov Alamut mi je više nego opravdao sat i dvadeset minuta života te vrijeme koje mi treba da napišem ovaj tekst, no od toga da opravda sve što je uloženo u njega se zaustavio nekoliko stopa ranije. Link na cijelu galeriju fotografija

jan vržina // 24/10/2023

> vidi sve fotke // see all photos