Nakon što su pokorili planetu Zemlju, Laibach osvajaju i Mjesec - njegovu tamnu stranu.

Laibach kao potpisnici glazbe finsko-njemačkog filma s budžetom od 7 i pol milijuna eura! Braćo i susjedi Slovenci, svaka vam čast. Ne na lovi, nego na umjetničkom djelu...

Storija kaže da je režiser Timo Vuorensola bio u sauni sa svojim filmašima i da se Jarmo Puskala dosjetio kako bi bilo interesantno napraviti film s temom drugog svjetskog rata kada nacisti osvajaju Mjesec, a njemu je odmah sinula ideja da bi jedini pravi glazbenici za to bili Laibach. Kada su nakon razmijene ideja Laibach pristali da rade ovaj projekt, Timo je skakao do nebesa...

Film u originalu nazvan "Iron sky" znanstveno-fantastične je prirode, promociju je imao na Berlinskom festivalu 2012., a radnja se otprilike svodi na fabuli kada je tajni nacistički svemirski program iz doba Hitlera uspio izbjeći kolaps i pobjegao na tamnu stranu Mjeseca. Tamo su obitovali punih 70 godina u potpunoj tajnosti konstruiravši ogromnu svemirsku bazu s brojnom armijom letećih tanjura pripremajući se za invaziju na Zemlju.

Sada bi prvo trebalo pogledati film, ali kako to još nije moguće (nisam primijetio da je bio na programu zagrebačkih kina, a u kinu nisam bio skoro desetak godina, uh), prvi korak ka upoznavanju filma je ovaj veoma interesantan soundtracks.

Možda do sada i nije bilo toliko uočljivo da su Laibach svojevrsni zafrkanti zbog sveopćeg dojma oko NSK države, putovnice i nadasve zbog vještine manipulacije na relaciji proračunate artističke hladnoće i publike koja ih je doživljavala smrtno ozbiljno, no ovdje su se pokazali sjajnim glazbenim komičarima s intelektualnim aspektima. Kroz čitav tok albuma koji iznosi 78 minuta (a film traje 93 minute), iskoristili su brojne vokalne sekvence filma u kome se govori na njemačkom i engleskom jeziku, te su napravili čak 40 glazbenih komada! Doduše, velika većina njih su kratki popratni skitovi koji jedva da premaše minutu - minutu i pol, ali u svemu tome ima velikog šarma s mnoštvom bogatih ideja koje detaljno prate scene i kadrove.

Tako su se ovdje poslužili dovitljivim zahvatima spojivši modernu i klasičnu glazbu uz poneku zanimljivu njemačku folk pikanteriju i standardni Laibach industrial stil, a neke od kompozicija pokazuju i karakteristike velikih kompozitora poput Wagnera (Valkirice i Gotterdammerung 'lebde' u mnoštvo tema), Schoenberga, Holsta (znan po "The Planets") ili Schuberta. Dodatnu avanturu u svemu tome pružaju odgovarajuće izabrane glasovne sekvence iz filma, tako da se može konstatirati kako čak uopće i nije potrebno gledati film; skoro sve se može saznati iz ovog veoma opširnog glazbenog djela.

Mnogo orkestracija, velebno izrađenih i dotjeranih konstrukcija korištenjem synthova, samplova, živih i sintetičkih zvukova (mnogo fanfara, duhača i gudača), elektronskih i akustičnih bubnjeva, te poneki pjevani komad, sasvim sigurno mogu razgaliti dušu nakon one igrarije sa Johann Sebastian Bachom na albumu "Laibachkunstderfuge" (2008) (http://terapija.net/mjuzik.asp?ID=5490). Ovdje su se ovi legendarni Slovenci pokazali ponovno kao vješti kompozitori i umjetnici koji nisu dozvolili da im onaj suhoparni i vrlo naporan, čak i mučni rad na praćenju tijeka filma okrene priču na čisto namijensko praćenje kadrova. Album je gotovo povezan u jednu cijelinu i doima se kao grandiozna suvremena opera sa spoken-word naracijama i ponešto pjevanih arija, a u kompletu uopće ne djeluje kao standardni i ponekad vrlo naporan Laibach.

Zanemari li se ogromna većina materijala koji je striktno namijenske svrhe (u kojoj, ponavljam, ima sjajnih kratkih komada), dobije se pregršt odličnih pjesama. Od uvodne plesne electro-industrialke "B-machina (iron sky prequel)", jedne od rijetkih sa originalnim vokalom, preko naredne zafrkancije "Take me to heaven" sa neočekivanim akustičnim Havajskim ugođajem otpjevanim sa žensko-muškim vokalima poput starinskih njemačkih folk šansona iz 30-ih i 40-ih, sve do zaboravljenih tradicijskih njemačkih napjeva "Kameraden, wir kehren heim" kakvi se još samo mogu čuti na svečanostima otvaranja Oktoberfesta ili neke lokalne DVD priredbe koja gaji sklonost vremenu nacističke epohe kada se veličala snaga društva i zajedničke ideologije. Laibach ovdje nikako nisu pogriješili, točno su ušli u suštinu velikog civilizacijskog oportunizma iz vremena Hitlera i jako su se dobro uklopili u cijelu priču. Negdje na sredini albuma dočeka dubstep-rap "Peace lovin' brother rap" (Bože moj, koliko je Hitler mrzio crnce) i jazz komad "A good war blues (Klaus and Vivian)" sa gotovo big-bendom i gudačkim orkestrom, a u posljednjem dijelu naiđe se na izuzetan industrial "Gotterdammerung muss fliegen" sa ženskim gothic vokalima, samo je šteta što je prekratak (1.50).

Također, ovdje ima i nekoliko veoma intrigantih instrumentala o kojima se može razvezati cijela priča - od tehnike i stilskih obrazaca do njihovih glazbenih performansa koji su uistinu sjajni; na nivou najvećih kompozitora klasične glazbe. Spomenuti ću ambijentalnu "Renate and Washington at the lab/ Albinising operation" (dušu dala za neku sekvencu Holstovih "The Planets"), udarnu "Nazi expedition to earth" s kojom su Laibach definitivno ušli u klasičnu glazbu i čini se u nekim momentima kao da će isplivati himna "Deutschland uber alles", potom veoma sentimentalni "Der Furher's last waltz" (o Hitleru, naravno), pa jedna od ponajboljih tema "Meteorblitzkrieg begins" koja donosi atmosferu Holstovog "Mars, the messenger of war" i razvezuje se na naredne "Ready to face the music (counterattack)", "UN security council confession", "Space battle suite" koje su doduše rascjepkane sa vokalnim upadicama iz filma, no današnjoj populaciji sav taj konglomerat je najpristupačniji iz "Ratova zvijezda". A nije naodmet ne spomenuti, da je John Williamsu upravo kao osnovna inspiracija poslužio upravo Gustav Holst. Time je krug cijelovito zaokružen i Laibach ponovno vraćaju pošteno ono što je nekome ukradeno i nikad nenaplaćeno... Neka, neka, ovi vremešni momci su itekako zaslužili pare za krvnički i dostojanstven rad. Dođe maca na vratanca.

Posljednje tri kompozicije su sjajni pjevani komadi - lagana atmosferična post-industrial/gothic "America", prekrasna "Under the iron sky" na kojoj se ponovno pojavljuje originalni vokal Milan Frasa i završna klavirska balada sa 'nijemim' ženskim zborom "End title (we leave in peace)", a sve one imaju velike hit potencijale.

Moram priznati da me ovakvo izdanje Laibacha strahovito iznenadilo po kompetentnosti, glazbenim strukturama, odličnim idejama i još boljim realizacijama. Romantično i sa sentimentalnošću su ušli u ovaj opsežan rad, te su se pokazali velikim kompozitorima, strašnim muzičarima koji s nevjerojatnom lakoćom osvajaju teren tamne strane Mjeseca i pri tome se fenomenalno umiju našaliti. Osobito s nacizmom. A to je vrlina najvećih umjetnika.

Svaka čast.

Da li je Laibach ikad bio bolji? Da. Bio je drugačiji. Ubitačan, razarao je u vrijeme komunizma Jugoslavije. Danas su se dovitljivo prihvatili onoga čemu su bili alternativa - umjetnosti propagande i pokazali su da se s njome itekako umiju uhvatiti u koštac i napraviti nadogradnju svega onoga što su do sada radili. Sjajno! Laibach su zvijezde.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 07/05/2012