Od trbovljanskih skromnih rudara do današnjih kauboja je prošao veliki tranzicijski ciklus. Mrzili su kapitaliste i izrabljivače, kleli se u komunizam i jedinstvo sakrivajući se iza kojekakvih političkih paravana, subverzivnih art koncepata i programa manipulirajući trendovima, te s prethodnim albumom "Vir sind das Volk" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=31535 (2022), naizgled prestali sa švrljanjem, ali ne dugo. Ostavili su odavno krampove, lopate i pijukove, osnovicu radničke klase i industrije, te na ovih nešto manje od 40-ak minuta nabacili mamuze, šešire i zajahali alpske ždrepce i ždrebice, ko što davno pjevaše Andrej Šifrer 'filmovi su moja hrana, moje piće je strip/ mladi kauboj na ždrepcu, za mene je glavni hit' u pjesmi "Kolorado" (album "Od šanka do šanka", 1979.). Nema se što filozofirati, opet su se prostituirali na lagodan način, Mute Records stoji iza njih, nije bitan sadržaj, koliko biznis i vješti marketinški trik koji ovdje proklamirano zbori o nekakvim svemirskim odisejama o odašiljanju posljednjih Zemljana na Mars kroz lukavo režiranu i zanimljivu crnu psihodeličnu komediju. Okey, onaj soundtrack za komični (i odličan) SF film Timo Vuorensole "Iron Sky" pod nazivom "We Come in Peace" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=14024 (2012) je bio istinsko remek-djelo za koje su dobili mogoče dobre denarje, zdaj ih hočejo nazaj, mogoče celo več. Jer, kad stavite cd ili otvorite neku od platformi za slušanje ovog albuma 'ljubezen še živi', prvo je čudno očekivati od Laibacha da govore o ljubavi. I k tome, sve su pjesme istog naslova u nastavcima od eden do osem s nekaterimi dodatki okoli Meseca, Venere, Merkurja in planeti v sončnem sistemu. Ma, nije važno jer je riječ ponovno o vješto manipuliranoj koještariji za prodavanje velikih i gordih poruka o našoj majčici Zemljici da je toliko zagađena i nedostupna za život, a u to, nimalo ne sumnjam, manje-više svi vjeruju.



Prva stvar ("Moon, Euphoria") je radosno prpošan akustični country, komotno ga se može smjestiti u idilu Johnny Casha s Matej Krajncom uz koji frontmen Milan Fras pjeva na engleskom da mu je jezik loš, osobito njemački, ali može voziti svemirski brod preko svemira i k tome je još i zaljubljen, jbga, moderni kauboj, šta će, nema tu kod alpskog John Waynea puno mudrovanja. Stari Wayne je bio nenadmašan avangardni lik 'samo bedaki in konji' i pri tome zvijezda koju su u ono vrijeme shvaćali ozbiljno, ha-ha-ha. Ako se Frasa i Laibach može shvatiti kroz emociju, osobito ljubavnu, to je tek samo gluma. Onaj obavezan dio scenarija kojeg traži režiser od glumca poput Harrisson Forda ili Leonadra Di Caprija koji se ne znaju prirodno nasmijati. A druga "Venus, Libidine" je nastavak countryja sa svim potrebitim medikamentima, ista instrumentalna tema koja se nadalje provlači čitavim albumom kroz nimalo originalne metamorfoze onih pravih, pionira svemirskih kauboja - treći dio "Mercury, Dopamine" ide u plesni krautrock Neu! (i La Dusseldorf) s vokoderskim efektima, pa četvrti "Neptune, Oxytocin" (čak 7 i pol minuta) skreće u New York također istih, ranih 70-ih na šprancu Suicide, ali teško se može očekivati od hladnog Frasa da bi se uopće mogao koprcati i bacati po pozornici poput pokojnog Alana Vege izgarajući u ekstazi na vrlo energičan proto-punk/synth-pop/ dark-wave, istina, odlično odsviran, osobito u psihodeličnim efektima i gitarskim sekvencama koje Martin Rev nikada nije osobito šmekao.



Središnji dio albuma "Uranus, Prolactin" upada u Tangerine Dream solucije s blagim drone figurama održavajući lagani tempo i ponešto izraženijeg staccato rada klavijatura, tople su i imaju malčice nešto 'kraftwerkovskog' ulazeći u šesti stavak "Saturn, Insomnia" ponovno tražeći Suicide u minimalističkom kovitlanju pumpajuće psihodelije, huh, "Frankie teardrops" u kojoj se osim potisnuto zgusnutih drone šarži i vokodiranog 'through galaxy' trip-putovanja baš ništa bitno ne dešava, samo se gre vesoljem brez eksplozije in važno je, da potovanje po vesolju ni dreka. Ima ovdje i Brian Eno svoje papke - predzadnji komad "Jupiter, Tristitia" je letargično napucan štimung s mnogih njegovih nekoć neprimjećenih ambijentalnih albuma što su utjecali i na drone, post-rock, te brojne nu-electro/post-techno autore, dok je zadnja, dolazak na Mars namjerna alternativa nekom velikom finalu kakvo bi se očekivalo. Laibach uvijek bježe od komercijalnog hita, a traže ga u svojim idealima. Taj zadnji dio ima odlike Ultravox "Vienna", komotno se može parirati mnogo tome što su maznuli i sam Cohen i Cave, a po protokolu kompozitorske ekipe veselih kauboja iz Trbovlja koji ovdje glume najdublje mrakove čovječanstva, propast civilizacije i pronalazak nove destinacije u svemiru je ustvari odlična utopija za najbezbrižniju zabavu.

Ovo sigurno nije najgore i najlošije iskopirani album na svijetu s brojnim idejnim i glazbenim posuđenicama, ali je najmanje originalan rukopis i zvukopis Laibach. Mogao bi jako dobro proći kod izgubljenih Zemljana koji traže Mars.

Naslovi: 1.Love is still alive I (Moon, Euphoria), 2.Love is still alive II (Venus, Libidine), 3.Love is still alive III (Mercury, Dopamine), 4.Love is still alive IV (Neptune, Oxytocin), 5.Love is still alive V (Uranus, Prolactin), 6.Love is still alive VI (Saturn, Insomnia), 7.Love is still alive VII (Jupiter, Tristitia), 8.Love is still alive VIII (Mars, Dysphoria)

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 26/01/2023