Nema se što razglabati previše: Laibach su nakon, nazovimo 'trijumfalnog' nastupa u Sjevernoj Koreji 2015. pred 1500 kazališnih gledatelja kao prvi zapadnjački izvođač u toj jednoj od najzatvorenijih i najkonzervativnijih država na svijetu postali globalne svjetske zvijezde o kojima se raspredaju mnoge priče iz kojekavih aspekata. Lijepo i hrabro. Dakako i provokativno kao i uvijek što se tiče Laibacha. Oni su tom prilikom pred statičnom publikom na stolicama izveli performans za cijeli svijet: pokazali su kako je jednostavno manipulirati s ljudima ako imaš dovoljno zdrave mašte i hrabrosti prodati furku iz vlastitog dvorišta s domaćim štruklima i pečenim odrescima gladnom i napaćenom narodu koji živi još jadnije nego li je to bila Rumunjska u vrijeme Nikolaj Čaušeskua (Ceauşescu), Albanija za doba Enver Hodže (Hoxha) ili ogromni Sovjetski Savez od 1945. do 1990. Sve je to bila velika pučka sirotinja zdravog razuma jer nije mogla biti zatrovana nikakvim drogama i halucinogenim medikamentima r'n'r-a. Njihova droga bila je hrana i opstanak. Režim koji, uostalom i danas vlada na drugačijim relacijama i s drugačijim 'materijalom i sirovinama', ali Laibach svoju protutežu upravo nalaze u ovakvim kontradiktornostima sučeljavajući bit i postojanje čovjeka s gramzivom pohlepnošću stalno se dodvoravajući onom intelektualnijem i prosvjetljenijem dijelu koji ima svojih egzistencijalnih, socijalnih i političko-nacionalnih preokupacija. Uostalom, zna se što su Laibach, zašto ih se voli, mrzi ili samo prati jer su nezaobilazan dio ove naše kulture kao alternativni katalizator društveno-političkih pogrešaka. Album s omotom na kome je frontmen Milan Fras s djecom iz Koreje je odraz tipičnog soc-realizma, no kad se zaroni u suštinu, otkriva se da je stvarnost drugačija. Laibach je opet napravio album s obradama što govori da njihova kreativna individualnost varira. Jest, lijepo je bilo slušati fantastičan soundtrack "We Come In Peace" (2012) za vrlo zabavan, a donekle i poučan avanturistički SF film "Iron Sky", no zadnji albumi "Spectre" (2014) i "Also Sprach Zarathustra" (2017) su im bili jako šepavi i grbavi, a takav je i ovaj. Osam pjesama su obrade starih pjesama Richard Rodgersa i Oscar Hammerstein II iz vremena radio evergreena (oba su umrla otprilike u zlatno doba r'n'r-a 60-ih i 70-ih), a u varijanti Laibach zvuče, ha, pa rockerski, alternativno, recimo i svježe spram originala, no toliko tromo isto kao i Nick Cave And The Bad Seeds na "Kick Against The Pricks" samo s jednom bitnom razlikom. Laibach nisu mentalno i psihički rastrojeni kao što su to bili Cave & Co. koje sam gledao taman prije nego što sam otišao u JNA kasarnu Šiška u Ljubljani nakon tog koncerta s 19 godina, već su napravili album za tinejdžere kakav sam ja bio pokušavajući svjetski dosegnuti imperij glavnog centra moći. Znaju gdje i kako, ali dakako alternativno fiksirati svoju moć koja odzvanja poput drugačijih verzija neo-fikcija na 50-te ili 40-te, romantičnih filmova tih godina, nježnih balada, ljepota i šarma prije r'n'r-a, a sve je to varka s kojom se Laibach vješto služe zavodeći u zamku veličanstvenosti. Sve mora biti sjajna grandiozna fikcija i licemjerje koje ne vodi ničemu, ali na to ljudi padaju kao na svaku religiju.



Ovaj album je dvojake prirode, one političko prevrtljive, jasan je artistički potez pretvorbe svjesnog u imaginarno, socijalno i meditativno, vrlo je štur, da se razumijemo, jedan od njihovih najbanalnijih albuma, čak 'pop', a kompozicije su bespredmetno jednostavne u kojima se osjeća kako je glazba ovdje najmanje važna služeći samo u propagandnu svrhu kojom se oživljavaju stari evergreeni iz 50-ih i 60-ih godina poput filmskih tema "Do-Re-Mi", "My favorite things" ili "Maria" s dodatkom zahvalnosti spomenutom gostovanju u Koreji - "Maria/ Korea". Također je korištena i špranca korejske himne u "Arirang" (najveći korejski praznik), a i dio istočnjačke pentatonike. Međutim, to su sve samo logične igrarije s kojima se puca na eksploataciju dvostrane, pa i višesmjerne političko-kulturne mješavine nekog imaginarnog, a opet, nama južnim Slavenima poznatog Laibach kontraverznog konteksta s kojime odvajkada rade egzibicije zbunjivajući elegantnim domišljatostima iza kojih, u ovome slučaju stoji i velika doza zabavne komičnosti.

No, u principu ovdje ne postoji striktna ideološka crta izuzev tih crossover strijemljenja kojima Laibach šire svoju NSK državu bez granica, a to nimalo nije daleko od klasičnog komercijalnog vitoperenja provjerene formule Phil Collinsa s kojom je izgradio veliko mainstream carstvo od početka 80-ih naovamo da su mu neki umjetnici čak pokušali peticijama zabraniti da išta više objavljuje. Nije ovaj album daleko od onih ljigavih patetika "Two hearts", "You can't hurry love", "Another day in paradise", "One more night"... Sve miriše na to.

Naslovi: 1.The sound of music, 2.Climb ev'ry mountain, 3.Do-Re-Mi, 4.Edelweiss, 5.My favorite things, 6.The lonely goatherd, 7.Sixteen going on seventeen, 8.So long, farewell, 9.Maria/ Korea, 10.Arirang, 11.The sound of Gayageum, 12.Welcome speech

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 14/12/2018