S glazbene strane razmatrajući, ovaj album Laibacha i nema što osobito za ponuditi. Siromašne minimalističke formacije što protežiraju elektronski post-industrial i dark-wave uronjen u ambijentalno-atmosferične obzore eklektički su faktor od kojega bend kao kreativna družina tek rijetko uspije odmaknuti. Kada se to ipak s vremena na vrijeme dogodi, onda se poigraju s pop manirizmom kao primjerice na prošlom "Spectre" ili ostvare pun artistički pogodak poput soundtracka "We Come In Peace" za film "Iron Sky", no kako god, mora se priznati da i s retro reciklažnim, a i s tim rijetkim izletima u stvaranje nekih novijih i friškijih zvučnih obzora redovito uspjevaju nadebelo skrenuti pažnju i medija i auditorija, a bome i artističkih krugova, te političkih elita. Njihovo glavno oružje osim nekadašnje provokativno izazovne metode iz 80-ih revno je ostao usmjeren ka epohalno gorućim, velikim, svjetskim stvarima, dešavanjima, ultimativnim totaliritetima, gordim himnama različitih vrsta bilo državnim ili statusnim pop-rock vedetama čije su pjesme ostale paravanom simbolike vezane uz određene društveno-socijalne epohe, znali su se okušavati u seciranjima kulturološko-umjetničkih, a i religijskih klasika (sjetite se albuma "Macbeth", "Laibachkunstderfuge" ili "Jesus Christ Superstar"), odnosno, neprestano su vezani uz pojmovnik veliko, masovno, općepoznato, općeprihvaćeno, sveprisutno, kako bi se reklo - 'evergreen' aktualno. Nikad nisu zastranili u neke vlastite opservacije, individualnu emotivnost i zaobilazne strategije suštog eksperimenta s nakanom pospješivanja i revitalizacijskog remonta istraživačkog rada čvrsto se držeći starog pronicljivog načela da je politika najveća umjetnost s kojom se barata isključivo u manipulativne svrhe.

Zato na ovome albumu i nije potrebna neka slojevita glazbena struktura jer je fokus vrlo šture zvučne fabule čisto namjenski usmjeren za istoimenu kazališnu predstavu Matjaža Bergera u kojoj glavnu riječ vodi teatralizacija, scenografija i koreografija, dok je sama glazba tek ovlaš dio ambijentalno-dekorativne podloge koju, kad bi je potpisao neki manje poznat autor ili bend iz domene ex-Yu undergrounda, točnije iz branše post-industriala, vjerojatno je nitko od kazališne publike i ne bi primjetio kao nešto specijalno kreativno i nadahnuto. No, kako samo ime Laibach ulijeva strogo poštovanje, nekako ispada da je glazba daleko više važnija od same predstave poput recimo mnogih filmova koje su spasili od fijaska upravo namjenski soundtrack radovi s potpisima Mark Knopflera, Nick Cavea, John Williamsa, Henry Mancinija, Ennio Morriconea, Elvis Presleya, Giorgio Morodera, Trenta Reznora... Predstava, elem, dobiva na važnosti samo zbog Laibacha, a ne zbog same predstave i tu je ta točka s koje Laibach vrlo dobro umije adekvatno doprijeti do ciljanog auditorija i manipulirati s njime.



Nije ovo nikakav veliki rad premda iza priče o Nietzscheovoj verziji čuvenog perzijskog proroka Zarathustre stoji ogroman filozofsko-metafizički diskurz čiji su horizonti daleko odmaknuli u nadrealizam, fikciju, metafore i slobodna tumačenja dovedena do apstrakcije. Laibach to zna jako dobro da je i njihova publika odrastala s njima i postepeno se sve više gomilala, pa tako mogu raditi što ih god volja, čak i da realiziraju ovakvu poprilično mršavu zvučnu kulisu koja se mnogima doima monumentalno mračno, neprohodno, štoviše sofisticirano i teško za upijanje. Ma ni govora. Ovdje je taj faktor glazbe skoro pa bezazleno minoran, no najvažniji je učinak djelovanja na ljudsku percepciju koji je kod vjernih fanova redovito popraćen s ozbiljnošću poput tumačenja Biblije. Neće se ovdje naći nikakvih komada za đusku ili barem lagani humpa-cumpa s noge na nogu ako se ne računaju sporadični tempovi u temama "Von gipfel zu gipfel" i "Das nachtlied II" mada ih ima još nekoliko. Sve se ovdje giba eterično u manje-više instrumentalnom smjeru što kombinira harmonične synth disonante, insinuacije na orkestracije i teatralne odjeke razlomljeno nanizanih udaraljki (elektronske i programirane) s vrlo malo Frasovih lirskih vokala na strogo ozbiljnom njemačkom jeziku (najupečatljivije izraženi u "Ein untergang" i "Ein verkundiger"), a tek nekoliko posezanja u simbiozu dark-wavea s doom estetikom ("Das gluck", "Als geist") i tek jedna s vokalom Mine Špiler u sintetički komornom šminkerskom neo-classical/pop izdanju ("Vor sonnen-aufgang") baš i nisu toliko osobita kreativna materija od koje bi stajao dah na račun izabranih Nitzscheovih aforizama.

Artistički efekt je nedvojben: Laibach umiju postaviti dekor i s ovako malo uloženog notnog pisma bez prevelikih okolišanja. Idu u suštinu onoga što se i očekuje od njih kad su u pitanju ovakvi zahvati postavljajući nekoliko vitalnih karika kojima komuniciraju i s dramatugijom, a i s audijencijom. Međutim ponavljam, da je ovaj rad napravio netko drugi, manje znani regionalni, recimo slovenski (ili srpski) autor iz sličnih žanrovskih opsega, čisto sumnjam da bi prošao zapaženo na širem medijskom radaru.

Naslovi: 1.Vor sonnen-untergang, 2.Ein untergang, 3.Die unschuld I, 4.Ein verkundiger, 5.Von gipfel zu gipfel, 6.Das gluck, 7.Das nachtlied I, 8.Das nachtlied II, 9.Die unschuld II, 10.Als geist, 11.Vor sonnen-aufgang, 12.Von der drei verwandlungen

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 01/09/2017