Prosječnom fanu slovenskih NSK vedeta ovaj studijski album, odnosno zapis od 11 kompozicija može biti smrtno dosadan i nezanimljiv. Originalno je objavljen početkom proljeća 2022. (ironično, na 1. april), no na sreću, tu je i ovo dopunjeno dvostruko deluxe izdanje s još 5 živih snimaka koje proširuju dekor i koliko-toliko dodaju čar, ako ne posebnosti, onda barem aktivnog interesa. Album je koncipiran kao mjuzikl na tekstove pokojnog velikana istočnonjemačke književnosti Heiner Müllera (1929-1995) koji se uglavnom bavio postmodernističkom prozom i poezijom, te teatrom, a izabrani motivi su, kao i uvijek kod Laibacha oportunistički kontradiktorni. Oni uvijek vole skokove na više kolosjeka, kazati za nešto 'da', a ustvari misliti 'ne' i napraviti zbunjenu, često mističnu i nedokučivu zavrzlamu u svrhu artističke sofistikacije bez čvrstog stava. Mnogo puta, a to im je obilato pošlo za rukom na zadnja 3 kreativno mršava i tanana albuma gdje praktički ništa osobito nisu rekli, poručili i konstruktivno predočili. Ispada da su se samo zabavljali ostavljajući široki auditorij da ponaosob donosi tumačenja i neke zaključke za koje, iskreno rečeno, Laibach uopće ne mari.

Ovdje je znatno drugačija priča unatoč tome što taj prvi, studijski dio albuma frca šturim minimalističkim pseudo post-avangardnim šlihom moderne klasične glazbe gotovo na razini komorne sedeljke uz kamin koja njihove fanove, u principu, vrlo malo zanima isto kao i opera ili dolasci na eksperimentalno-istraživačke sessione poput, primjerice zagrebačkog Bijenala. Koncept se stacionira oko društveno-političkih tenzija, dakako, iz zadnje epohe komunizma, od cirka sredine 80-ih godina preko pada berlinskog zida sve do ruševina i ostataka tog svjetonazora što se svako malo provlači i poteže u mnogim sferama. Za, protiv ili posve pasivno, svejedno je, ali postoji konflikt koji neprekidno, a posebno zahvaljujući ratu u Ukrajini i pandemiji frca iskre problematičnosti, sumnje, paradoksa, unutarnje pobune, konkretno od samog naslova albuma "Wir sind das Volk" (mi smo narod), gordo ispolitizirane parole što je nosila i ponekad još uvijek ima dvosjeklu oštricu zajedništva stvaranja i razaranja. A ona, barem danas, više nije društveni imperativ i ne funkcionira kao kod navijačkih skupina ili više tisuća ljudi na koncertu stadionskog rock/pop izvođača kada svi dižu ruke u vis u gromoglasnim, jedinstveno složnim ovacijama. A tim pojmom se baktao i sam Müller nakon pada berlinskog zida jer to više nije bio narod, već etablirani politički subjekt koji je naglo doživio ogromne promjene širom istočne Europe, kasnije i središnje Azije postavši od 'nacije' instrument neonacističke, rasističke, etničke i ine segregacije. Prolongirao je i shvatio opasnost jer nije uzalud Bertolt Brecht uvijek umjesto naroda koristio izraz stanovništvo. I sad, ovdje Laibach igraju na tu kartu inteligentno promoćurne isključenosti napravivši kolaž ove simbolike ne zadirući u samu suštinu ostavši i dalje stoički ravnodušni u subverzivnosti ne tako dalekih povijesnih trauma koje imaju ogroman utjecaj na sadašnjost.

Starta se s mirnim klavirskim interludijem "Philoktet" prošaranim elektronikom i orkestracijama s blagim natruhama ambijentalnog neo-folk/ industriala, inače naslovom tragedije iz 1968. ponirući u prvu Frasovu recitaciju "Der Vater" nižući miš-maš koktel glazbene strukture lagane moderne klasike sa stalnim klavirskim minijaturama i izmjenama muško-ženskih vokala; ženski su "Medea Material", recitativna industrial ambijentalka "Lessing oder Das Ende der Aufklärung", naoko Bjork-ovski baladična "Traumwald" (moš' si misliti), a Frasovi "Ich bin der Engel der Verzweiflung" i elektronska "Ordnung und Disziplin (Müller versus Brecht)" s eksperimentalnim disonantno vibrirajućim glitchevima i ženskim iskrivljenim šaputanjima. Nađe se i obrada "Flieger, grüβ mir die Sonne" iz 1930-ih godina u kompleksnom aranžmanu zabavnog 'volks' klavira i bučne orkestracije s odjekom nijemog zbora, te stari hit "Das Lied vom einsamen Mädchen" Hildegard Knef iz 1952., ali to je već onaj daleko intrigantniji, živi dio ovog kompleta.



Ima ovdje i kolokvijalno skučen instrumental "Im Herbst 197..starb..." od 5 i pol minuta neo-classical post-avangarde koja ima daleko prodorniji štimung u živoj izvedbi od 14 i pol minuta upotpunjenoj teatralnim spoken-word citatima i posve raširenim stilskim dekolteom iskoračivši iz programatske suhoparnosti u zaseban, filmsko-dokumentaristički komad u razini minijaturne radio-drame za barem 3. program Radio Zagreba i slične etere specijalizirane za klasiku, umjetnost i probranu književnost. A također pred sam kraj studijskog dijela dođe i neočekivana, ha, tko će ga znati točno što, kaj, what, was... - "Želim biti Nijemac" ("Ich will ein Deutscher sein") u blagoglagoljivo sakralnom tenoru Cvete Kobala popraćenim ženskim zborom odajući gotovo euharistijsku pobožnost koju je, tko zna s kakvim afinitetima pribilježio Müller kao prispodobu na malodobnog židovskog dječaka koji je skončao život u varšavskom logoru. Dakako, ovo je taj takoreći obavezni Laibachovski dio empatije i melodramatike kojim dodaje prijeko potrebitu injekciju samoj dinamici podnošljivog preokreta da nije baš onako kako auditorij senzorira i shvaća. Ima ih koji tvrde da je ovo bolje nego njemačka himna "Deutschland über alles"... Eh, danas bi mnogi htjeli postati Nijemci jer je to puno bolje nego biti Amer, Irac ili Švicarac. Cijeli koncept ima daleko više smisla i sadržajnosti nego li raniji radovi, posebice oni u drugoj deceniji 21. stoljeća. Laibach se izvlači iz kreativnog mešetarenja s isprobavanjima i lutanjima; jasno, nije ovo odavno industrial-rock underground za nadobudne alternativno-punkerske EBM tanz parole i darkersko nadmetanje, našli su se u čistoj umjetnosti, vrlo modernoj, a i jednostavnoj spojivši pop kulturu s teško prihvatljivim klasicizmom. Mnogi moderni kompozitori nove i avangardne klasične glazbe bi bez razmišljanja prihvatili ovakve opcije i načine jer nije isto biti na radaru šačici pozornih slušatelja, uglavnom glazbenih stručnjaka ili velikom auditoriju koji u većini i ne razumije srž, ali odobrava, simpatizira, a na koncu kupuje albume i dolazi na koncerte. S ovime izdanjem su definitivno došli do statusa velikih zvijezda koje mogu napuniti otmjene i skupe dvorane širom svijeta gdje je kazališna publika, nema zadimljenih buđaka i pijanih protuha što gađaju bend flašama tražeći 'svoju' pjesmu, gdje se uživa u tonovima i izvedbi, pa makar se i ne razumije poanta i nema ama baš nikakvog feedbacka, čak možda niti bisa kao što to primjerice na operi, simfoniji ili nekom drugom koncertu/ performansu i teatru nema. Dosegnuli su vrh i našli se na mirnoj i dostojanstvenoj umjetničkoj razini.

Naslovi: 1.Philoktet, 2.Der Vater, 3.Medea Material, 4.Ich bin der Engel der Verzweiflung, 5.Flieger, grüβ mir die Sonne, 6.Ordnung und Disziplin (Müller versus Brecht), 7.Lessing oder Das Ende der Aufklärung, 8.Traumwald, 9.Im Herbst 197..starb... (instrumental), 10.Ich will ein Deutscher sein, 11.Ich war die Wunde, 12.Das Lied vom einsamen Mädchen (live), 13.Im Herbst 197.. starb... (live), 14.Seife in Bayreuth (live), 15.Herakles 2 oder Hydra (live), 16.Wir sind das Volk nur durch die Liebe (Abschlussrede von Peter Mlakar, live)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 29/06/2022