Čisto sumnjam da Laibach išta mare za feedback, mišljenja kritike i fanova kad im je ionako svejedno jer rade, to što rade, za neku jako dobru lovu, osmislili su cijeli sustav vrednosti vlastite umjetnosti NSK države i stalno imaju nekoga tko će im 'pogurati' stvar. Znam isto tako i neke strastvene fanove koji ih prate od najranijih dana, uostalom, moja generacija (1967) je živjela s njima kao preporoditeljima ex-Yu scene i čvrsto su uvjereni u ispravnost njihovih stavova pa makar i napravili neke jako loše, neuravnotežene i koncepcijski naizgled sumnjivo sročene albume mada veliki dio pripadajuće generacije do dana današnjega uopće nije shvatio pojam 'koncepta' ne samo u okvirima rocka, već i umjetnosti.

Da se razumijemo, ovo je jedan od takvih, a uostalom, koji njihov album u vremenu objavljivanja nije bio diskutabilan? Kroz vrijeme se uočavala prozirnost i plitkost nekih radova, težnja ka spektakularnosti i povemašnoj izolaciji, artističkoj ulozi u društvu, zahtjevanje posebnog tretmana i njihovo zalaganje za ono što umjetnika čini najsretnijim - da mu djela budu zapamćena i nakon njegove smrti. Da napravi nešto veliko i ogromno za društvo koje ga prezire i koje sam on prezire, da mu nikad ne povlađuje i da se uvijek postavlja kao umjetnik-anarhist koji se nikad ne slaže s postojećim sistemom. Jednostavna filozofija u koju mnogi umjetnici nisu uspjeli pomoliti nos jer nisu niti bili dovoljno hrabri, a niti nisu bili svjesni da sva njihova djela bez obzira na feedback čine onu gomilu mase nikad posebno priznatih koji ulaze u anale i koje će svijet zapamtiti. Tko će recimo spram Laibacha zapamtiti da je jednom predsjednik države Hrvatske bio Ivo Josipović koji je skladao neke klavirske etide, sonate i još ponešto za strogo izolirani krug auditorija koji se kreće u domeni koncertne dvorane Vatroslav Lisinski koja je nedostupna malom, običnom čovjeku koji nema niti za kruh i poneko pivce? Njegove skladbe, koliko sam primijetio nisu niti dostupne za download pa da si svaki građanin Hrvatske posluša što to njegov dirigent svira.

Ovo nikako nije spektakularan ili epohalan album Laibacha kao uostalom niti jedan njihov u zadnje vrijeme izuzev "Volk" (2006), "Wat" (2003) ili sjajnog soundtracka "We Come In Peace" (2012), mnogi će reći čak i da im je najgori i najlošiji u karijeri, ali to je upravo ono s čime se Laibach hrane. Opozicijom. Naravno, elektronski je od A do Ž, isprepleten synth-popom, electro-industrialom, dubstepom, trip-hopom, zavodljivim ženskim vokalima Mine Špiler i onim daleko najprepoznatljivim adutom - glasom Milan Frasa koji samo zna polumelodično pjevati, više se bazirajući na spoken-word kao da je izašao iz groba, da s ni čime nije zadovoljan i da uvijek može puno više sanjariti nego li ostvariti. U tome i jest osnovna prednost Laibacha kao, slobodno rečeno ogromne NSK institucije koja se uspješno othrvala svim segmentima i čimbenicima prošlih sistema. U njihovom kontekstu glazbena kritika uopće nije važna niti vjerodostojna, pa čak niti sam momentalni učinak (pojavili su se i na listi najprodavanijih UK indie-albuma), već ogroman kulturološki doprinos ove zapadne balkanske vukojebine da dovede stvari na čistac. Da se razriješe umjetničke postavke sociološkog razmatranja društva s anarhističko-umjetničkim načelima.

Svi smo mi, mahom odrasli i zreli ljudi koji slušamo Laibach i idemo na njihove koncerte. Oni će zauvijek ostati u rubrici najzagonetnijih bendova s ovih naših područja, vječiti radikalisti skloni stilskom oportunizmu, ispreplitanju kurentnih glazbenih načela sukobljavajući se s ergelom glupih režisera civilizacije koje s vremena na vrijeme vješto pospremaju u smeće nekim novim konceptualnim potezom.

Još davno su rekli da je najveća umjetnost politika, ne sjećam se točno interviewa, nekog članka u Džuboksu, Rocku ili MOL-u (zagrebački 'muzički omladinski list') iz 80-tih, ali slobodno ću interpretirati njihove riječi, da život i vlast ne čini poredak i uređenje, već ljudska misao i emocija. Tada, u vrijeme komunizma koji je bio daleko bolje socijalno postavljeno društvo od današnjeg kapitalističkog neo-liberalizma, Laibach su djelovali kao protivnici sistema, što su, kao i svi drugi punk, new-wave, post-punk i neki rock bendovi zaista bili, samo su Laibach posve drugačije odudararali od forme dedca iz garaže koji sviraju 'neki rock' i pokušavaju sjebati komunizam iliti 'šta-ti-ja-znam-što' kad se ionako u komunizmu, za razliku od danas, jako lijepo i pristojno živjelo. Svi smo imali snove o nekakvom 'boljem sistemu', tamo zapadnjačkom - utopijskom, a i Laibach su jasno pokazivali da se konačno izvuku na Zapad što im je i uspjelo velikim trudom kad je video spot "Across the universe", obrada The Beatles emitirana na MTV, čini mi se da je bila 1989. godina, ali nisam najsigurniji, možda 1990.

Ostali su na temeljima i načelima drske provokacije bez obzira što je ovaj album stilski i glazbeno upućen naizgled daleko mlađoj publici Britney Spears, Justina Timberlakea, Rihanne, Katy Perry, Lilly Allen, Lady Ga Ge, Bruno Marsa i svim tim teen-pop zvijezdama koje viđamo na ekranima, slušamo s radija, nekih stvarno odvratnih programa. Postavili su se u kontekst vremena i ne mare za one što od njih očekuju neku avangardu ili alternativu. A ima tu mnogo što se kroz neku nazovimo plitku pop-electro/dub estetiku naslućuje kako se i dalje sofisticirano naslađuju radeći sprdačinu na specifičan način, svi tekstovi su naravno na engleskom jeziku (izuzev dubstep-industriala "Love on the beat" na francuskom) i osjeća se katkad snažan politički angažman.

U uvodnoj rasfučkanoj "The whistleblowers" ('zviždači') razvezuju priču o herojima, agentima, neki bi ih nazvali doušnicima i špijunima koji raskrinkavaju mračnu kulisu neo-kapitalističkog liberalizma i sve pozadinske prevarantske spletke i špekulacije. "Eat liver!" pak intrigantno poziva na motivaciju ka nekoj socijalnoj revoluciji i pravednoj podijeli imovine, "Bossanova" na određeni način objavljuje rat vrhovnicima i liderima, te političkim sustavima, a "Koran" ('kuran') svojevrsnu antiseminističku gestu potvrđujući da oni nikako nisu nacisti ili fašisti. Između svega toga stoje pop pjesmuljci koji ponekad zapršte optimizmom i lepršavošću (laganiji d'n'b "The parade" oivičen duhačima), a češće hladnoćom premda nije zgorega ne zapaziti da i Fras, a posebno Mina ispoljavaju obilje emocija.

Jeste da na ovakvu pop pjesmaricu nismo navikli od njih još od vremena albuma "Sympathy For The Devil" (1990) koji je za ono vrijeme još uvijek bio obilata electro-industrial alternativa ili nekih uspješnica naovamo kada su iznenađivali obradama i himnama. Raznolik je u pogledu najnovijih pop stilova koji više ne žive s njihovom starom generacijom fanova, ali Laibach se odupiru zubu vremena pomlađujući zvuk na klišeje današnjice zaobilazeći tvrdi i teški izraz koji se redovito od njih očekuje.

Naslovi: 1.The whistleblowers, 2.No history, 3.Eat liver!, 4.Americana, 5.Wea are millions and millions are one, 6.Eurovision, 7.Walk with me, 8.Bossanova, 9.Resistance is futile, 10.Koran, 11.The parade, 12.Love on the beat, 13.Just say no!, 14.See that my grave is kept clean

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 04/05/2014