Vrhunac ovogodišnje black metal scene je žudno očekivani rad Francuza nakon 6 godina pauze. Izumili su 'lowgaze', a sada i death-industrial s elektronikom u branži čitavog spleta žanrova u produkciji Amaury Sauvé-a.

Svakom pravom i odvažnom bendu, odnosno autoru najvažnija karika u kreaciji jest eksperiment i neprekidna potraga za novim rješenjima. Ovih Francuza iz Tolousea nije bilo punih 5 godina, skoro se zaboravilo na onaj njihov nevjerojatan uzlet sredinom druge decenije 21. stoljeća kada su izumili spomenuti 'lowgaze', kombinaciju niskih štimova s mutirajućim žanrovima pokazavši da i klasicizam može imati nadogradnju. A tada se smatralo da su dosegli vrhunac i da dalje ne može. U međuvremenu su raskrstili s Throatruiner Records koji im je praktički objavio kompletnu dosadašnju diskografiju, te su pokrenuli vlastito izdavaštvo Debemur Mori Productions s majicama, vinilima i ostalim merchom, a punih 5 godina su se bacili na minuciozno proučavanje dosega. Kako i kamo dalje?

Prikladan odgovor slijedi na ovom novome, tek četvrtom zvaničnom albumu gdje su svu svoju kaotično nevjerojatnu formu usmjerili na višeslojne žanrovske razbarušenosti u ekstremno podešenim varijablama koje i dalje ostaju prepoznatljivi amblem kaosa pomješanog s teškom depresijom i melankolijom. Da iznenađenje bude veće, zaigrali su i elektroniku, ali na sasvim drugačiji način ostavši dosljedni načelima black metala s jasnim supstraktima eksperimenata i avangardnih relacija. Prvo iznenađenje kada se zavrti ovo čudo jest uvodna "Masse critique" u razbijenoj ritmičkoj nepravilnoj šarži bubnjeva i abrazivno razlivenih gitarskih disonanti stvarajući osjećaj neskladnog vatrometa, petardi i ljudskih prenemaganja, a druga jest kad u drugoj minuti zaori snažan elektronski harsh-noise/ industrial. Ček' malo, pa jel to onaj isti bend s gitarama? Jedna od najduljih "À droite du démiurge, à gauche du néant" abrazivno rešeta blackom s mnogo lakših i tromijih breakova, tu se nađe i elemenata dubstepa u trećoj i pol minuti, a i electro-industriala u posvemašnoj eksperimentariji gdje nema nekog određenog reda vožnje, pa ipak, ovih 7 i pol minuta svakako nisu progressive u stereotipnom standardu, već pretvorba u najmračniji death-industrial. Slijedi potmuli electro-industrial "Tropisme" na kaotično ekspresivnoj-psycho seansi u kojoj se nakratko koriste i elementi deatha, a bome pravi death i to s industrial mašinerijom dolazi u četvrtoj "Part maudite" kad se možda već pomirite da su gitare objesili o klin i počeli vitlati samo s elektronikom.



Tu je odmah jasno da je ovo iznimno osvježavajući, a i avangardan album kakvog su mnogi trebali napraviti puno ranije u spašavanju vlastite kreativne propasti, ali nije im padalo na pamet, primjerice Dimmu Borgir ili metalcoreaši Bring Me The Horizon koji su otišli u pop, te cijela ona ekipa velikih metal bendova što su omlohavjeli u potrazi za neprekidnom komercijalnom slavom. Naravno, ovdje je ogromnu rolu odigrao bubnjar Ivo Kaltchev koji je u postavi od 2013., te producent Amaury Sauvé koji svira modular synth što ponekad izbija iz atmosferičnih struktura nalik na nekadašnje Gary Numanove inovacije gitare svirane preko syntha. Središni dio albuma je tromi "Espoir nuit naufrage", najdulji komad od 8 punih minuta elektronske dark noise/drone korozije uranjajući u eksperimentalno mračan spoken-word "Nous en sommes là" na razini Suicide križanih s Throbbing Gristle i Aphex Twin, a onda si možete misliti koliko je ovdje inovacija korišteno za produžavanje vrsnosti benda.

Na žestoki napad "Rien n'y fait" nitko ne može ostati ravnodušan, a niti na predzadnju "Jouis, camarade" gdje Kaltchev šiba abnormalnu konciznost blastbeatova poput programiranih ritmova. Dobro ga je netko zapitao 'da li si ti ljudsko biće?', ha-ha-ha. Očekivano, završna "Aube" je u tromom akcentu valjajuće teškog kotača sa psihodelično-neurotičnim završetkom, a generalni dojam kojeg album ostavlja jest velika fantazija umjeća čitave ove nevjerojatne kompresije ekstrtemnih žanrova po prvi puta korespondirane s elektronikom u Plebeian Grandstand ekipi. Vjerojatno to nisu pretpostavljali daleke 2005. kada su počeli kao black metal bend, a pretvorili se u avangardu. Kako stvari stoje, i dalje ostaju nevjerojatan inovativni biser poput mnogih ploča i albuma koji su vrijedni otkrivanja i analiziranja. Za tko zna koliko godina pitati će se, kako je Kaltchev odlupao te bubnjeve, na čemu je bio i što je sve utkano u ovih fantastičnih 50 minuta s obzirom da im je ovo prvi album kompletno odvrištan na francuskom, meni još uvijek teško razumljivom jeziku.

Naslovi: 1.Masse critique, 2.À droite du démiurge, à gauche du néant, 3.Tropisme, 4.Part maudite, 5.Angle mort, 6.Espoir nuit naufrage, 7.Nous en sommes là, 8.Rien n'y fait, 9.Jouis, camarade, 10.Aube

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 26/12/2021