Desetka, dalje. Nemam što slušati… Znam. -Eh kad bi samo mogao ovako opisati album bez potrebe za detaljnijom disekcijom njegovih atributa recenzije bi se nizale na bazi svako 15 minuta. Ovako, okovan lancima tuđih očekivanja (sramite se), moram ipak nekako prezentirati najnoviji album kalifornijskog death metal benda Apparition. Sigurno sam ih negdje dosad, onako usput, već i spomenio, a za vas koji ste se tek uključili (ozbiljno, sramite se) mali crash course. Zadnjih nekoliko godina, uz cavernous death metal koji se kao termin više odnosi na produkciju negoli zaseban stil, veliki je porast novih death metal izdanja koja u nekoj mjeri flertuju sa starom školom death dooma. Apparition je jedan od takvih, koji svoj sirovi death metal često miješaju sa tjeskobama teške doom sudbine i apsolutne propasti, oličeno u lead gitarama koje neodoljivo podsjećaju na jedne od rodonačelnika žanra Paradise Lost sa njihova prva dva albuma. Poput ideoloških istomišljenika kao što su Fossilization, Mortiferum, Gosudar, Sedimentum i slični, ovi ameri šibaju tu milu kombinaciju stilova koja služi kao glazbeni vremeplov u neko bolje doba, kad je ekstremni metal još uvijek imao prostora za eksperimentiranje s različitim utjecajima, a glazba se dobivala na posuđenim kazetama sa fino ručno oslikanim, ili, ako ste bili te sreće- fotokopiranim omotima. Dovoljno? Ne? Sramite se. Otvarajuća 'Asphyxcreation' poslije kratkog fade-ina ubija odmah u pojam teškim death riffom i s njime usko povezanim blast beatovima, varijacije na temu i death metal riffovi praćeni različitim ritmovima traju do negdje tri i po minute kada stvar skače sa klisure očaja u dubine jada i teške muke. Utjecaj spomenutih Paradise lost dolazi do punog izražaja nadražujući vaše žlijezde na lučenje tužnih hormona, dok izraženih podočnjaka tupo zurite u beživotni odraz u ogledalu. 'Imminent Expanse of Silence And Not (or Not)' nastavlja u sličnom fazonu, gdje jači death metal početak ustupa mjesto doom sporini i istraživanju tog milog zvuka devedesetih. Sa čestim izmjenama koje variraju od nijanse do tektonskih kretanja, Apparition je sve samo ne dosadan.



'Paradoxysm' ne odudara, death metal je malo ukroćen sporijim ritmom, ali nije ništa manje izražajan niti osakaćen, iako prelaz na blastbeatove i nije bio najbolje pogođen utoliko što ga nije ni bilo, taj dio vrlo brzo prelazi u standardni death doom. Izmjene se odvijaju na relaciji deatha u trećoj, i death dooma u drugoj brzini, sa dodatkom tih solo gitara koje služe kao šlag na torti slušateljeve bespomoćnosti. Sve ovo dobro ide makar u jednom momentu stvar jednostavno odulji sa svojih par sekundi više od osam minuta. 'Excruciating Refuge In Reoccurring Torment' je više naslonjena na sporost i težine, ali prati ostatak albuma u kvaliteti, 'Inner Altitudes, Light Transference' je intermezzo pred zaključnu stvar 'Circulacate' koja ovaj album privodi svome mučnome kraju sa povratkom, da ne kažem povraćanjem death metal žestine i malo dinamičnijih riffova. Momenti koji graniče sa disonantnošću otvaraju još jednu dimenziju koju bi ovaj bend mogao komotno istraživati i time možda popuniti prostor u pjesmi, čineći treći utjecaj koji bi sve mogao povezati u još bolju i zanimljiviju cjelinu. Ima još jedan moment na polovici pjesme koji ću ostaviti slušatelju da ga otkrije, ali sve u svemu zaključak albuma je vrhunska stvar i meni osobno najbolja na albumu.

Dobro, nije desetka, stvari ipak malo odugovlače, zvuk bubnja nije old school, ali Apparition ne pokazuje neke značajne znakove kreativnog posustajanja. Sve ostalo možemo svesti na razlike u ukusu, da li možete podnijeti death doom koji proizlazi iz death metala bez da vam te izmjene stila na nivou pjesme postanu dosadne. A ako postanu- sramite se.

Naslovi: 1. Asphyxcreation, 2. Imminent Expanse of Silence and Not (or Not), 3. Paradoxysm, 4. Excruciating Refuge in Reoccurring Torment, 5. Inner Altitudes, Light Transference, 6. Circulacate

Ocjena (1-10): 8,5

marko šiljeg // 26/03/2024