home > mjuzik > Ritual

kontakt | search |

SOULFLY: Ritual (Nuclear Blast, 2018)

Kod Max Cavalere i njegovih radova, osobito Soulfly redovito sam subjektivan, a znao sam ga 'nacifrati' da je totalni mulac što se tiče tekstova za koje bi mu profesor književnosti jedva dao prolaznu ocjenu, ako bi, pitanje je. Ha-ha, možda je pročitao poneku moju recenziju i ponešto promislio jer mu je novi album, neću reći vrlo dobro, ali lirski solidno posložen.
[  ]

Okey, nisu to neke duboke umotvorevine od kojih bi se trebala razbijati glava jer mu je glavna nit vodilja da pjesme uđu u pore ciljanog auditorija. Prethodni albumi, a ima ih o-ho-ho, bili su poetski promašaji s pretencioznim prohtjevima, onako kako to već ide kad su apetiti ka pucanju na komercijalne indikacije velike, no da su mu baš upalile poput recimo Hladnog Piva, Let3, ma i Sepulture, AC/DC, Queen ili QOTSA i sličnih manipulatora rocka, metala, punka, odnosno, svaštara koji s gitarama i težim oblicima izražavanja pokušavaju upecati neki novi milijun nečega. Jest, sve je to u takvom slučaju biznis. Neki đavo se mora reći i pjevati, a Max je odavno ispraznio svoje resurse da ne zna o čemu bi vrištao. Nekoć su to bile gromke teme kad je s burazerom prašio u Sepulturi koja i dan danas ima smisla, no Soulfly, eh...

Raspade se bratstvo, raspade se kuća. Naoko. Imao je Max generalnih promašaja, posebno na zadnja 2-3 albuma, ali, evo ti ga na, ovdje se vraća u nešto bolju kondiciju. Dakako, glazba nije upitna koliko ta njegova nemušta lirika. Ovaj put je pribranija, nešto koncentriranija i staloženija od onih baljezgarija o ničemu. Priča on ovdje o a-ha-ha-ha, opet o ničemu bitnom. Kakav ritual? Ritual čega? Fiksiranja kotača na automobilu, nabijanja neke pečenice na ražanj, roštiljanja s frendovima i pijuckanja pive. Ma ništa bitno što bi moglo uzdrmati kardiogramsku sliku nekog tamo koji živi u prašumi brazilske amazone, nema struju, a internet ima samo kad brazilska nogometna reprezentacija igra na Mundialu i Copa de America. Takav čovjek zna čuti u Brazilu poneku stvar Soulfly na radiju, odnosno tranzistoru na baterije, recimo "Umbabarumba", kad neki urednik pusti tu nogometnu himnu što je svi latino-portugeze momci, čeljade, mačke u tangama, brazilkama i ostala bića znaju u varijanti Jorge Ben Jora, a koji puta poneki radio DJ pusti i njihovu, daleko opakiju varijantu, ali moram priznati da je osim mene, nitko na ovim prostorima nije puštao. Nisam je čuo. Čak niti kad je Hrvatska igrala s Brazilom. Nitko se nikad ne sjeti Soulfly verzije jer imamo šufte od radio urednika. A pjesme se pišu i stvaraju za neke prigode, prilike, za vjenčanja, za obljetnice, za vječne ljubavi idu evergreeni o fantastičnoj ljubavi kojoj nema kraja, o momcima i djevojkama, o seksu, o zabavi, o Bogovima i Đavlima, naposljetku, o perverzijama punih viceva, štosova i nadrkanim frustracijama. O svačemu.



Max uopće nema bitnu poantu. On je, takoreći tabula rasa. Lirika je kod njega ono što Matej Krajnc ne bi volio da do toga dođe - nekaj imam, a ne vem kaj. E, pa to je Max. I tako mu se lijepo odbilo u tikvu, konačno da ima sasvim solidan svirački album pun žestine i energije na kome ima i poneki zdušan stih o nečemu, recimo meni se osobito dojmila prva, naslovna stvar "Ritual" i predzadnja "Feedback!" koja u prvom dijelu ima karakteristike Motorhead, a kasnije prelazi u tromi hardcore sa stihovima 'nikad ne reci umri/ nikad ne reci nikad'. I kaj je to poanta? Nije. Ritual kao takav je samo naklapanje s povremenim mitološko-religijskim ubodima u obrede o kojima o ima isto toliko koliko pojma kao pop Šime iz vica kome su ukrali bicikl. Malo nešto o obaveznim demonima, smrti, zagrobnom životu i nasilju posloženom u malčice većem literarnom skladu da podsjeti na metaforu, ali vrlo šturu i neinventivnu, no spram prethodnih radova, ovo je pročišćenje od nesuvislih i nejasno dorečenih fragmenata. Recimo, OK za njegove karikaturne epizode u kojima se mahom svi recenzenti drže ko' pijani plota glazbe s kojom je nesumnjivo jedan od dvadesetak najadekvatnijih za simbiozu thrash/groove metala. Samo da mu netko drugi piše uvjerljivije tekstove, a to će kad-tad trebati poduzeti ako želi nastaviti svoju još uvijek karizmatičnu seriju solidnih zvučnih radova s neubjedljivim poetskim devijacijama.

Naslovi: 1.Ritual, 2.Dead behind the eyes, 3.The summoning, 4.Evil empowered, 5.Under rapture, 6.Demonized, 7.Blood on the street, 8.Bite the bullet, 9.Feedback!, 10.Soulfly XI

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 30/01/2019

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Ono bitno o njima

KING UBU: Ono bitno o njima (2019)

| 26/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Libertin

VEDRAN RUŽIĆ: Libertin (2019)

| 24/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Ritual

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*