Kod Max Cavalere i njegovih radova, osobito Soulfly redovito sam subjektivan, a znao sam ga 'nacifrati' da je totalni mulac što se tiče tekstova za koje bi mu profesor književnosti jedva dao prolaznu ocjenu, ako bi, pitanje je. Ha-ha, možda je pročitao poneku moju recenziju i ponešto promislio jer mu je novi album, neću reći vrlo dobro, ali lirski solidno posložen. Okey, nisu to neke duboke umotvorevine od kojih bi se trebala razbijati glava jer mu je glavna nit vodilja da pjesme uđu u pore ciljanog auditorija. Prethodni albumi, a ima ih o-ho-ho, bili su poetski promašaji s pretencioznim prohtjevima, onako kako to već ide kad su apetiti ka pucanju na komercijalne indikacije velike, no da su mu baš upalile poput recimo Hladnog Piva, Let3, ma i Sepulture, AC/DC, Queen ili QOTSA i sličnih manipulatora rocka, metala, punka, odnosno, svaštara koji s gitarama i težim oblicima izražavanja pokušavaju upecati neki novi milijun nečega. Jest, sve je to u takvom slučaju biznis. Neki đavo se mora reći i pjevati, a Max je odavno ispraznio svoje resurse da ne zna o čemu bi vrištao. Nekoć su to bile gromke teme kad je s burazerom prašio u Sepulturi koja i dan danas ima smisla, no Soulfly, eh...

Raspade se bratstvo, raspade se kuća. Naoko. Imao je Max generalnih promašaja, posebno na zadnja 2-3 albuma, ali, evo ti ga na, ovdje se vraća u nešto bolju kondiciju. Dakako, glazba nije upitna koliko ta njegova nemušta lirika. Ovaj put je pribranija, nešto koncentriranija i staloženija od onih baljezgarija o ničemu. Priča on ovdje o a-ha-ha-ha, opet o ničemu bitnom. Kakav ritual? Ritual čega? Fiksiranja kotača na automobilu, nabijanja neke pečenice na ražanj, roštiljanja s frendovima i pijuckanja pive. Ma ništa bitno što bi moglo uzdrmati kardiogramsku sliku nekog tamo koji živi u prašumi brazilske amazone, nema struju, a internet ima samo kad brazilska nogometna reprezentacija igra na Mundialu i Copa de America. Takav čovjek zna čuti u Brazilu poneku stvar Soulfly na radiju, odnosno tranzistoru na baterije, recimo "Umbabarumba", kad neki urednik pusti tu nogometnu himnu što je svi latino-portugeze momci, čeljade, mačke u tangama, brazilkama i ostala bića znaju u varijanti Jorge Ben Jora, a koji puta poneki radio DJ pusti i njihovu, daleko opakiju varijantu, ali moram priznati da je osim mene, nitko na ovim prostorima nije puštao. Nisam je čuo. Čak niti kad je Hrvatska igrala s Brazilom. Nitko se nikad ne sjeti Soulfly verzije jer imamo šufte od radio urednika. A pjesme se pišu i stvaraju za neke prigode, prilike, za vjenčanja, za obljetnice, za vječne ljubavi idu evergreeni o fantastičnoj ljubavi kojoj nema kraja, o momcima i djevojkama, o seksu, o zabavi, o Bogovima i Đavlima, naposljetku, o perverzijama punih viceva, štosova i nadrkanim frustracijama. O svačemu.



Max uopće nema bitnu poantu. On je, takoreći tabula rasa. Lirika je kod njega ono što Matej Krajnc ne bi volio da do toga dođe - nekaj imam, a ne vem kaj. E, pa to je Max. I tako mu se lijepo odbilo u tikvu, konačno da ima sasvim solidan svirački album pun žestine i energije na kome ima i poneki zdušan stih o nečemu, recimo meni se osobito dojmila prva, naslovna stvar "Ritual" i predzadnja "Feedback!" koja u prvom dijelu ima karakteristike Motorhead, a kasnije prelazi u tromi hardcore sa stihovima 'nikad ne reci umri/ nikad ne reci nikad'. I kaj je to poanta? Nije. Ritual kao takav je samo naklapanje s povremenim mitološko-religijskim ubodima u obrede o kojima o ima isto toliko koliko pojma kao pop Šime iz vica kome su ukrali bicikl. Malo nešto o obaveznim demonima, smrti, zagrobnom životu i nasilju posloženom u malčice većem literarnom skladu da podsjeti na metaforu, ali vrlo šturu i neinventivnu, no spram prethodnih radova, ovo je pročišćenje od nesuvislih i nejasno dorečenih fragmenata. Recimo, OK za njegove karikaturne epizode u kojima se mahom svi recenzenti drže ko' pijani plota glazbe s kojom je nesumnjivo jedan od dvadesetak najadekvatnijih za simbiozu thrash/groove metala. Samo da mu netko drugi piše uvjerljivije tekstove, a to će kad-tad trebati poduzeti ako želi nastaviti svoju još uvijek karizmatičnu seriju solidnih zvučnih radova s neubjedljivim poetskim devijacijama.

Naslovi: 1.Ritual, 2.Dead behind the eyes, 3.The summoning, 4.Evil empowered, 5.Under rapture, 6.Demonized, 7.Blood on the street, 8.Bite the bullet, 9.Feedback!, 10.Soulfly XI

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 30/01/2019